Goran Čolakhodžić
Sve polako
Sve polako
U svibnju smokva cvate u granama,
ispod kore. Prvi od nizova zelenih pupaka
dolazi, dakle, na red.
Mogu se brojati
godine unaprijed, sve dolje do korijena.
Smokvino drvo je prepuno budućih rujnova
kao kundak stare puške metaka: teška zrna
izlijeću i praskaju tamna, zabijajući pticama
perje i cvrkut i sreću u prsa.
U još neprobušenim trbusima,
svaka smokva nosi kukca po izboru.
U jednoj je zapretan pauk,
u drugoj je mala i prugasta osa koja se godinu-dvije
još neće probuditi; ponegdje grupica mrava
nalik na sjemenke maka. U slatkom snu
mrmljaju, meškolje se i rastu.
Sve se to lagano podiže gore,
k suncu i sjeni neumitnih jeseni.