Dražen Katunarić
OSTAJEM SVE DULJE U MORU
OSTAJEM SVE DULJE U MORU
Ostajem sve dulje u moru. U nedužnosti.
Toplo je sve do zalaska, kad se zapad
zarumeni, a lastavice polude od sreće: pretiču
nebesa. Ostajem sve dulje u moru, uživati u
svakom valu, slatkom kao narezane tikvice u
maslinovu ulju, posute peršinom, češnjakom i
bosiljkom. Ostajem sve dulje u moru, veseliti
se pjenušavom zaveslaju, i tragu usputnom,
hoću li vlastitim očima naći uspomenu na
čistini pijeska, u vlatima dna: u svakoj sjeni
ima ponešto od naslaga sna. Ostajem sve dulje
u moru, gledajuć ljubičaste kupačice na
škrapama, galebe kosih čela, s ribom preko
kljuna, naslikane dveri na ljeskovoj, riđoj
površini. Ostajem sve dulje u moru, vabeć
smiraj, u ušima mi ciči jeka radosnih dana i
klicanja: slušam svog čovjeka! Ostajem sve
dulje, do mraka, u moru.