Vojislav Karanović (Војислав Карановић)
Svetlost
Svetlost
Neka sve drugo ode, razveje se,
Izgubi. Samo svetlost
Da je tu, blagim okom
Da me gleda. Čak
Ako je gruba i na silu
Ulazi kroz staklena okna.
I onda kad tare ramena
O pukotine između roletni.
Opraštam joj uporno kuckanje
Po očnim kapcima u času
Kad oni ne žele da se otvore.
Jer ta želja je kao kamen:
Brzo tone, pada na dno.
Svetlost je leptir
Sleteo na zenice.
Taj cvet
Lep je kao čestice
Uskovitlane prašine.
Samo da gledam, u njoj
Da se izgubim.
Kao što sam sebe gubio
U sjajnom pogledu one
Koju sam jednom
Stidljivo uhvatio
Za ruku, pomilovao
Po nadlanici.
Neka sve drugo ode,
I ljutito zalupi vrata
Za sobom. Dok je ona tu
Sve je na svom mestu.
U snopu svetlosti
Trepere sitna zrnca
Kao prah sa krila
Anđela.
Zar da tražim više?