Sibila Petlevski
angleščina
Najcrnji sat
Gravitacijska polja, poljane i stotine ari trave.
Zdrobljena nasmrt, pod hrpom štitova razbijena,
k'o puž bez oružja, naga, grob mi Tarpejska stijena;
napokon izbjegla sebe, okrenula teški ključ brave.
U najcrnji sat, minutu prije no zora zarudi
k'o Vrabac kojemu krv se s trna slijeva na grudi,
biram preporođenje. Puls me čas prati, čas gubi,
dok slabi motor u veni, još štuca i tiho mi trubi.
Živim se pijeskom hranim i oslonac ne trebam zato
što zemljom se tovim i letim na njenome plinu dok blato
njušim. K'o meta u zraku, k'o nekakav golub od gline,
puštam da okriljen oblik mojega daha se vine
s tvojega kvarnoga nepca na kojem tek prijevara leži.
Svoje tijelo ukradi, a onda ga seciraj, reži!
Iz: Koreografija patnje
Zagreb
Avdio produkcija: David Gazarov, 2008
In the Darkest Hour
Meadows, acres of meadows and gravitational fields.
Crushed to death with hundreds of my own shields,
Unarmed, stark naked like a slug, buried on a rock,
I escaped myself eventually, turned the key in the lock.
In the darkest hour, just before the dawn, like that Robin
Redbreast who picked the blood dyed thorn, I have to choose
a way to be reborn. My pulse is playing fast and loose
with me; the quiet engine in my veins still throbbing.
I eat live send, no longer search for footing.
Much like a pigeon – a piece of clay for shooting,
I gorge on earth, sniff mud; I fly on fumes
and let the winged form my breath assumes
take off your jaded palate that tells but deadly lies.
Snatch your own body, then anatomize!