Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.
Bacaš mi je posred stranice, pljuuus, nestaju sve riječi da bih podigao pogled.
Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao
usred njezine pjesme To Judgment: An Assay?
Ti mi svojom kosom mijenjaš život,
 kao što «artičoka mijenja okus
svega što se jede poslije nje», kaže Jane.
Kosa je čudne naravi, prividno mrtva: možeš je rezati, paliti, a ipak raste.
I onda je moji živi prsti prevrću, zapliću se u nju, upliću svoj život, tuđi život,
mijenjaju im okus.
Recimo da ti odjednom poželim vidjeti lice dok zabacuješ kosu.
U najboljem slučaju mogu se nadati
tek bljesku tvojih ruku, koje će se pojaviti iznenada,
podignuti kosu, prstima je pročešljati,
a onda opet pustiti da pljusne
preko stranice knjige, nemilosrdno,
poput vode što ju na kraju smjene u brijačnici
iz kante izbacuju na ulicu.