Drago Miskiewicz 
Translator

on Lyrikline: 6 poems translated

from: 克罗地亚文 to: 西班牙文

Original

Translation

TVOJE ZGUSNUTO SUNCE

克罗地亚文 | Marko Pogačar

Kako se malim kandžama popeti gore u maslinu,
ostati crna gušterica i preživjeti propast sunca?
svaka je maslina ugasla zvijezda,
a male kandže su sve što imamo.

i to je tajna gravitacije, nestanak svjetlosti koja se njiše
zgusnuta u našim metalnim tijelima.
naše su kandže naša taština, otac ih jednim potezom strese
s čipkaste balkonske zavjese.

svijet je ogromna pedikerka Milena, ona ih sigurnom rukom tamani,
ona pjeva o sole mio, naše kandže su prezrela, gola ljepota
ljubav je naš dug prema mrtvima.

© Marko Pogačar
from: Poslanice običnim ljudima
Zagreb: Algoritam, 2007
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2010

TU SOL CONDENSADO

西班牙文

¿Cómo con pequeñas garras treparse al olivo,
 y cual negra lagartija sobrevivir al ocaso?
es el olivo una estrella apagada
y las diminutas zarpas todo cuanto poseemos.

y es el secreto de la gravitación, la desaparición de la luz que se mece
concentrada en nuestros cuerpos metálicos.
son nuestras garras nuestra vanidad, el padre las desprende de un golpe
dado a la ornada cortina del balcón.

el mundo es la enorme pedicura Milena, quien con mano segura las destruye,
ella canta o sole mio, nuestras garras han madurado, mi desnuda belleza
el amor es nuestra deuda con los muertos.

Traducción: Drago Miskiewicz

SUSJEDIMA (MOJE MESO JE JUTROS SPUŠTENA ZASTAVA)

克罗地亚文 | Marko Pogačar

Med se topi u čaju, potpuno, za razliku od mene u tebi
i tebe u ozbiljnoj glazbi,

predugi telefonski pozivi, nikada mjesta kad trebaš
slobodan stol, uvijek pokvareni liftovi,

stepenice razmotane u beskonačnost, kao razgovor o politici,
i baš kada netko primijeti da se totalitarizam i demokracija

razlikuju samo u brojevnom sustavu
nestane slike i sve nanovo počinje: glasovi cure iz zidova,

potpuno bestjelesni, večer se spušta na dlanove, kao rudar
u jamu, ipak, cipele ostavljene

pred vratima dokazuju da postoje živi. ali što znači živjeti,
dok zima dolazi  kotrljajući se kao hladni dah iz mog grla,

i svija gnijezdo u tamnom alfabetu; svi ti užurbani nepoznati
ljudi s poznatim imenom, popodne prelomljeno na dvoje, kao Koreja,

čaj u kojem je med već do kraja otopljen, nerazdvojivo,
i ta viskozna otopina je ljubav; kako stići do tebe; kako te dohvatiti?

© Marko Pogačar
from: Poslanice običnim ljudima
Zagreb: Algoritam, 2007
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2010

A LOS VECINOS (MI CARNE ESTA MAÑANA ES BANDERA ARRIADA)

西班牙文

La miel se disuelve en el té, totalmente, a diferencia de mí en ti
y de ti en la música formal,

los excesivamente largos mensajes telefónicos, puestos de mesa
ocupados si los necesitas, los ascensores siempre dañados,

las escaleras sin final, cual conversaciones sobre política
y justo cuando alguien capta que totalitarismo y democracia

son apenas diferentes en su sistema numérico
desaparecen las imágenes y todo comienza de nuevo: brotan voces de las paredes,

totalmente incorpóreas, desciende la noche sobre la palma de la mano, cual minero
al foso, no obstante, los zapatos abandonados

frente a las puertas muestran que alguien vive. ¿pero qué significa vivir
mientras llega el invierno rodando cual fría exhalación de mi garganta,

y arma el nido en su oscuro alfabeto; todos estos apresurados, desconocidos
seres de nombre conocido, a la tarde divididos en dos, como Corea,

el té y la miel terminaron por disolverse, son uno inseparable,
viscosa solución convertida en amor; cómo acercarme a ti, cómo alcanzarte?

Traducción: Drago Miskiewicz

PERMANENTNA REVOLUCIJA JEZIKA LJUBAVNE POEZIJE. UMORNIM TROCKISTIMA

克罗地亚文 | Marko Pogačar

Kako, godine 2007., pisati ljubavnu poeziju?
ovo je vrijeme gusto od ljubavi.

svi nas, naime, umjereno vole.
teorija govori o potpunom izostanku kretanja.

tržište kaže: ako govoriš o ljubavi,
govoriš o bogu, ili obrnuto.

Pogačar misli: sve je bog = bog je ništa.  
bombarder prepun opasnog značenja.

ali negdje u kutku te ljubavi, kada je pritisneš uz zid,
izrasta nešto bezrezervno.

rezervat uzimanja i davanja.
i u njemu baobab čijom se krošnjom uspinješ k nebu.

na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma
je umjereni fašizam.

© Marko Pogačar
from: Poslanice običnim ljudima
Zagreb: Algoritam, 2007
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2010

LA PERMANENTE REVOLUCIÓN LINGÜÍSTICA DE LA POESÍA ROMÁNTICA. A LOS CANSADOS TROTKISTAS

西班牙文

¿Cómo en el año 2007 escribir poemas románticos?
este es tiempo denso en amores.

todos, a saber, nos aman moderadamente.
la teoría habla de la total ausencia de movimiento.

el mercado señala: si hablas de amor
hablas de Dios, o viceversa.

Pogačar piensa: todo es Dios = Dios es nada.
bombardero cargado de peligrosos significados.

pero en algún rincón de ese amor, cuando lo oprimes contra la pared
brota algo sin reservas.

el palenque de la toma y la entrega.
y en él el baobab en cuya cima alcanzas el cielo.

al final sabes: la única cosa peor que el fascismo
es el fascismo moderado.

Traducción: Drago Miskiewicz

NITKO NA TAVANU

克罗地亚文 | Marko Pogačar

Nikog nema na tavanu
     znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
   tavana.
  kuće.
   svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
           već sam rekao,
nema tavana.  
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
 sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
    već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo. tu sam naučio kako
se brodovi mogu prenijeti preko brda
i kako nije nužno biti pobijeđen  
      da bi se osjećao loše,
                     štoviše,
kišni dani govore
    obrnuto.
Kinski je, čini se, najbolji.
   role s Jaggerom govore slomljenim jezikom.
nema razloga za tišinu
i nikoga ne treba kriviti:
poštu ne dobivam, reklame me ne zaobilaze,
      (kapital je noćna
   kapa za mirisnu
                kosu svijeta)   
kava nikada nije dovoljno vruća,
kao ni informacije, nikada dovoljno novih ploča
i nikad dovoljno šuštavih klasika
    sve je gigantska,
mlaka lokva tjeskobe.
stvari definirane odsustvom me uglavnom plaše.
na primjer  samoća (uvjetno),
      religija (i njeno grozno odsustvo drugog)
smrt (bezuvjetno) i sve
što bih mogao iz njih izvući je trenutna ljubav,
značenje nanizano na kišu,     
   kap
koja fizički prelije čašu.
nikog nema na tavanu.
nikada nikog
         nije bilo na tavanu.
ne postoji tavan i sve obješeno
nad našim glavama je golemo zvjezdano njihalo,
kolijevka glazbe, tamna
    plahta neba kojom se
pokrivam svake noći dok spavam.

© Marko Pogačar
from: Poslanice običnim ljudima
Zagreb: Algoritam, 2007
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2010

NADIE EN EL DESVÁN

西班牙文

No hay nadie en el desván
lo sé
pues sobre nos pesa el techo de hormigón abrasante,
argentino soporte celeste,
desván, en verdad, no tenemos.
ha muchos entes
que prácticamente definen la ausencia
del desván.
de la casa.
del mundo.
por mi cuarto disípase el sonido llano y somnoliento
cual buhardilla invadida por lirones, pero,
ya lo dije,
no tengo desván.
nos quedamos sin ribera. férreos puntos
entregaron sus baluartes.
mañana responderé a las trescientas
llamadas telefónicas encoladas,
hace tiempo no he podido
restablecer la verbal cercanía.
por cuarta vez intento
ver Fitzcarraldo. allí aprendí la manera
de trasladar barcos a través de los montes
y que no es necesario ser vencedor
para sentirse mal,
más que eso,
los días lluviosos dicen
lo contrario.
Kinski, parece ser el mejor.
en roles con Jagger resalta el lenguaje quebrado.
no hay razón para el silencio
y nadie debe cargar la culpa:
no recibo correspondencia, los anuncios no me motivan
(el capital es la noctívaga
capa de la fragante
cabellera mundial)
el café, nunca calentado al punto,
como tampoco las informaciones, discos nuevos nunca suficientes
e insuficiente robo de los clásicos
es la gigantesca,
tibia charca de las angustias.
entes definidos por la ausencia, primordialmente, me asustan.
ejemplo, la soledad (con condiciones).
la religión (en su terrible ausencia del prójimo)
la muerte (sin condiciones) y todo
cuanto pudiera obtenerse de ello es apenas amor pasajero,
significado reducido a la lluvia,
gota
que físicamente desborda el vaso.
no hay nadie en el desván
nunca nadie
caminó por el desván.
no existe el desván y todo cuanto cuelga
sobre nuestras cabezas es el gigantesco péndulo celeste,
musical cuna, sábana
oscura del cielo
que me cobija cada noche mientras sueño.

Traducción: Drago Miskiewicz

LIJEPO JE

克罗地亚文 | Marko Pogačar

Lijepo je disati proljetni zrak na Soči
i pri tom ne biti mamuran.
upijati kapljice s izvora i onda u njima teći.
lijepo je dobro se osjećati. imati snage
za bilo kakav oblik vjere koja ne naudi drugome,
dakle, ne imati.
također je lijepo živjeti u Bosutskoj
i vjerovati da ona postoji.
svakog jutra ući u trgovinu i kupiti kruh, jesti ga
nad novinama koje si našao u pošti.
lijepo je kad te pošta pronalazi i kad ti možeš pronaći poštu.
pronalaženje je, općenito, lijepo.
pronaći poznato lice kada prolaziš pored stadiona
ili lošeg sveučilišta. podsmijeh je lijep.
lijepo je pronaći točku.
nož za mazanje koji si odavno izgubio i sad je svilen.
bataljun paradnih anđela spušta željezne uši
i to već graniči sa strašnim. sve graniči sa strašnim,
i to je također lijepo.
odlijepiti žvakaću s đona lagane cipele, zlo koje ti
poremeti ravnotežu i objasni gravitaciju.
Newton je lijep. Brodski je lijep.
barikade su srce umjetnosti i to je nepotkupivo.
kad svira savršen punk kad se ugleda Anna Karina kad se
pomrači mjesec kad se podignu zastave kad se
razdijeli mrtvo more. šetati je lijepo. utopiti se.
što je za mene lijepo za druge je opasno.
teško disati jer je zrak zasićen borovima. govoriti hrvatski.
klizati. također vrijedi i obrnuto.
lijepi su prozori koje možeš otvoriti
i kroz njih dotaknuti oblake. Mosor je lijep.
lijepo je hodati, penjati se i vjerovati u vrh, znati
koje je godine završio rat kada je dan oslobođenja poštovati
dan žena majčin dan voljeti ljubičice,
skidati se. padati. biti siguran da padaš, a onda se prenuti.  
buditi se. rezati. ispucavati nepotrebno duge rafale tvog imena,
biti sustavno tragičan.

© Marko Pogačar
from: Poslanice običnim ljudima
Zagreb: Algoritam, 2007
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2010

ES HERMOSO

西班牙文

Es hermoso respirar el primaveral aire del río Socha
y no quedar luego, con modorra.
absorber las gotas de su fuente y correr entre ellas.
hermoso es sentirse bien. tener fuerza
para absorber cualquier forma religiosa que no perjudique al prójimo
es decir, no tenerla.
también es hermoso vivir en la calle Bosutska
y convencerse que ella existe.
cada mañana visitar el comercio y comprar pan, comérselo
sobre las hojas del diario encontrado en el buzón.
es hermoso cuando el correo te descubre y cuando tú descubres el correo.
los descubrimientos, en general, son hermosos.
descubrir caras conocidas cuando pasas cerca del estadio
o de la repelente universidad, la sonrisa es hermosa.
como hermoso es encontrar el punto.
al cuchillo de untar hace tiempo perdido y ahora sedoso.
un batallón de bizarros ángeles arroja oídos de hierro
y eso colinda con lo terrible. todo colinda con lo terrible,
y eso también es hermoso.
despegar el chicle de la suela, maldad que te
perturba el equilibrio y aclara el concepto gravitacional.
Newton es hermoso. Brodski es hermoso.
las barricadas son el corazón de lo creativo y eso no tiene precio.
cuando el punk toca su música cuando descubrimos a Anna Karenina cuando se
oscurece la luna cuando se izan las banderas cuando se
divide el Mar Muerto. Es hermoso pasear. Ahogarse.
lo hermoso para mí para los demás es peligroso.
respirar con dificultad por encontrarse el aire saturado de pino. hablar croata.
patinar. también es válido lo contrario.
hermosas son las ventanas que se dejan abrir
y a  través de ellas tocar las nubes. son hermosos los montes de Mosor
es hermoso caminar, trepar y confiado alcanzar la cúspide, saber
en que año acabó la guerra la fecha de la independencia respetar
el día de la mujer el día de la madre amar las violetas,
bajarse, caer, estar seguro de que caes, y entonces asustarte.
despertar. cortar el sueño. desechar las largas, innecesarias ráfagas de tu nombre,
ser sistematicamente trágico.

Traducción: Drago Miskiewicz

KUPOLE

克罗地亚文 | Marko Pogačar

Nad gradom pupaju kupole. polovine tamnog
savršenog, tog brzog praznog
odozdo ukliještene u obzor. ipak se, za ljekovitih
zimskih noći, čini da stižu odozgo, da su,
posljedice davno zaboravljenih oblih prijestupa,
odnekud teško obješene.

razvrstavati se mogu raznoliko. one koje se s večeri
rastvaraju da u sebe prime bezimene i ledene zvijezde,
one koje kiše zelene, pretvarajući ih u lebdeću livadu,
one koje su krošnje s kojih je nečija ruka pobrala jabuke,
zatim ljušture, padobrani, pokrov za kakve stišane kosti.

kišni štropot ih čini šumnim. u toj se opni razvija
složena mliječna glazba, širi se, i rasprostire poznatim
prostorom kao korijenje mutnim podzemljem, onim
što se ne nazire. jaja su u toploj utrobi grada. neka
neojezičena misao koja čeka čas da se nagne, ukliže u tu
jušnu lokvu, u postojanje.

kupole, općenito, čekaju. mirujući ispod promjenjivosti ne dišu,
ne viču, ne mašu stanovništvu. i to je mrtvo iščekivanje,
njihova konačna polovičnost, odbijanje da se bilo što desi
razlog praznine u lijehama neba. iako svake godine spremni,
objema rukama primamo travanj, te su čudne čahure neumoljive:
nad našim gradovima ništa ne cvate.

© Marko Pogačar
from: Predmeti
Zagreb: Algoritam, 2009
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2010

CÚPULAS

西班牙文

Sobre la ciudad brotan cúpulas. oscuras mitades
impecables del vacío súbito
desde abajo tachonadas al horizonte. sin embargo, en saludables
noches invernales simulan florecer desde arriba, son,
herederas de masivas violaciones antaño olvidadas,
en peso suspendidas desde puntos imprecisos.

de variopintas clases. aquellas que en oscuras noches
se abren para atrapar un tropel de anónimas y frías estrellas,
cúpulas que vomitan estrellas verdes para convertirlas en prados,
acopadas, a las que manos desconocidas hurtaron sus manzanas,
también aconchadas, paracaídas, morada de sosegadas osamentas.

la lluvia sonajera las hace ruidosas. bajo sus membranas
resuena la compleja música lechosa, se propaga, y expande por conocidos
trayectos cual raíz por oscuros subterráneos, espacios
indistinguibles. son huevos entre las cálidas entrañas citadinas. ojalá
su mudo pensamiento en espera del momento de quiebre, arribe a la
enjundiosa ciénaga, a la existencia.

las cúpulas, por lo general, aguardan. bajo el titubeo, no respiran
no gritan, no saludan a la muchedumbre. es la inútil espera,
su definitiva dicotomía, la negación a cuanto ocurrir pueda
la razón de los inexistentes escalones celestes. aunque prestos, cada año
con ambas manos recibimos el abril, son los extraños capullos, inexorables:
sobre nuestras ciudades nada florece.

Traducción: Drago Miskiewicz