Yolanda Castaño

加利西亚文

Marko Pogačar

克罗地亚文

MAZÁS DO XARDÍN DE TOLSTOI

Eu,
que bordeei en automóbil as beiras do Neretva,
que rebañei en bicicleta as rúas húmidas de Copenhague.
Eu que medín cos meus brazos os buratos de Saraxevo,
que atravesei ao volante a fronteira de Eslovenia
e sobrevoei en avioneta a ría de Betanzos.
Eu que collín un ferry que arribase ás costas de Irlanda,
e á illa de Ometepe no Lago Cocibolca;
eu que non esquecerei aquela tenda en Budapest,
nin os campos de algodón na provincia de Tesalia,
nin unha noite nun hotel aos 17 anos en Niza.
A miña memoria vai mollar os pés á praia de Jurmala en Letonia
e na sexta avenida síntense coma na casa.
Eu,
que houben morrer unha vez viaxando nun taxi en Lima,
que atravesei o amarelo dos campos brillantes de Pakruojis
e crucei aquela mesma rúa que Margarett Mitchell en Atlanta.
Os meus pasos pisaron as areas rosadas de Elafonisi,
cruzaron unha esquina en Brooklyn, a ponte Carlos, Lavalle.
Eu que atravesei deserto para ir ata Essaouira,
que me deslicei en tirolina dende os cumios do Mombacho,
que non esquecerei a noite que durmín na rúa en Amsterdam,
nin o Mosteiro de Ostrog, nin as pedras de Meteora.
Eu que pronunciei un nome no medio dunha praza en Gante
que unha vez suquei o Bósforo vestida de promesas,
que nunca volvín ser a mesma despóis daquela tarde en Auschwitz.
Eu,
que conducín cara o leste até preto de Podgorica,
que percorrín en motoneve o glaciar de Vatnajökull,
eu que nunca me sentín tan soa coma na rue de Sant Denis,
que xamáis probarei uvas coma as uvas de Corinto.
Eu, que un día recollín
   mazás do xardín de Tolstoi,
quero voltar a casa:
o recanto
que prefiro
da Coruña

xusto en ti.

© Yolanda Castaño
从: Varios autores - A Coruña á luz das letras
Iñás-Oleiros: Ed. Editorial Trifolium, 2008
录制: Literaturwerkstatt Berlin, 2015

JABUKE IZ TOLSTOJEVA VRTA

Ja,

Koja sam autom slijedila obale Neretve,

biciklom pobrisala pareće ulice Kopenhagena.

Ja što sam vlastitim rukama premjerila kratere Sarajeva,

u vozačkom sjedištu prešla Slovensku granicu

i u dvokrilcu nadlijetala zaljev Betanzos.

Ja što sam se zaputila trajektom i pristala na obale Irske

i otoka Ometepe u jezeru Cocibolca;

ja koja nikad neću zaboraviti onaj dućan u Budimpešti,

ni polja pamuka dolje u Tesaliji,

ni noć kad sam navršila 17 u hotelu u Nici.

Moje sjećanje moći noge na Latvijskoj plaži Jurmala

i na šestoj aveniji osjeća se kao kod kuće.

Ja,

koja sam mogla poginuti u taksiju u Limi,

koja sam prošla žutilo sjajnih polja Pakruojisa

i prešla istu onu ulicu kao Margaret Mitchell u Atlanti.

Moji koraci mljeli su ružičaste pijeske Elafonisija,

prešli su ugao Brooklyna, Karlov most, ulicu Lavalle.

Ja koja sam prešla pustinju da bih dospjela do Essaouire,

što sam na sajli klizila s visina Mombacha,

koja neću zaboraviti noć kad sam spavala na ulici u Amsterdamu,

ostroški manastir ni kamenje Meteora.

Ja što sam naglas izgovorila ime nasred trga u Gentu,

koja sam jednom presjekla Bospor odjevena u obećanja,

koja poslije popodneva u Auschwitzu više nikada nisam bila ista.

Ja,

koja je vozila k istoku do nadomak Podgorice,

što se sklupčala na saonicama na glečeru Vatnajókull,

ja koja se nikada nisam osjetila toliko samom kao na rue de Sant Denis,

koja nikad neće kušati grožđe kao grožđe Korintsko.

Ja, što sam jednom brala,

jabuke iz Tolstojeva vrta

želim sad natrag kući:

utočište u A Coruñji

koje najviše volim,


točnije u tebi.

Sa hrvatskog preveo Marko Pogačar