Tomica Bajsić

克罗地亚文

U KRUGOVIMA

čovjek hoda mirnije prema noći
                                                       koji u svom srcu nosi mnoge ponoći
                                                                                        Edvin Rolfe

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
                                   smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
                                                bez cilja, bez cilja.

© Tomica Bajsić
从: Južni križ
Goranovo proljeće, 1998
录制: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

EM CÍRCULOS




às vezes parece que vivo num tempo emprestado
os amigos mortos espalhados pelos cemitérios
riscados das lápides nenhum chegou aos trinta
homens com quem partilhava o pão
dormia em bunkers caminhava pela mesma
erva e pela mesma noite subia aos tanques e caía
de cara no chão impelido pelas balas e estilhaços
(ó doce serena terra tu conheces as nossas orações)
os seus espíritos ainda me aparecem enunciando as últimas palavras
ainda há sumo? pergunta este que vai morrer num ataque
cuida do meu irmão diz aquele que morrerá debaixo de um tanque
um terceiro procura recordar-se de quem é e de onde vem
enquanto o cérebro se apaga (foi atingido na cabeça)
o que há ali? pergunta o quarto apertando o copo de vinho com água
o olhar fixo nas colinas onde o espera uma emboscada
o quinto não fala mas os olhos podiam dizer:
morte.

às vezes parece que quebrei a corrente
acordo de noite sem ar
pela janela aberta irrompe o zumbido de catorze andares
(dos caixões de madeira ergue-se o cheiro da carne queimada)
o Cristo Redentor é uma eterna ferida aberta nas nuvens negras
pirilampos eléctricos rodopiam e amaldiçoam e celebram
o tempo em que os porcos devoravam homens
lá em baixo há uma casa que dantes era azul
agora não tem telhado e as janelas são órbitas vazias
o interior está em ruínas mas de noite parece estranhamente viva
varandas abandonadas enchem-se de flores e luz
mulheres redondas e negras e de turbante encostam-se
à grade enferrujada e o eco breve das suas conversas
espalha num sussurro que há trezentos mil mortos naqueles campos
onde as minhas botas perderam as solas
onde os meus olhos se afundaram no lodo do universo e
o meu coração se desprendeu como a férrea corda de uma âncora
zunindo pelo ar em círculos cegos:
sem destino, sem destino.

Tradução de Tamina Šop e Rui Manuel Amaral para Lisbon Revisited - Dias de Poesia 2019