Branko Čegec
prilozi za povijest odustajanja
prilozi za povijest odustajanja
Kada sam prestao pisati kritike
pisao sam ih u svakoj izgovorenoj rečenici.
Kada sam prestao pisati
svaki susret s riječima postajao je literatura.
Kažem “postajao je” jer ovog sam časa ponovno
s olovkom u ruci
i bilježim dnevnik vlastitih odustajanja
od jezika, od riječi, od stvari.
Oduvijek sam više volio nesigurnost;
mnogobrojni oblici samopouzdanja redovito su me
ispunjavali tužnim prostranstvima praznine
iza koje su virili tamni prsti hobotnice
i samoća raskošnih trikova ništavila,
koje sam jutros pročitao u pjesmi jednog prijatelja,
a u koje su se zaklinjali “očevi i djeca”
sretnih generacija. Visoko na horizontu, iza kojeg
vidim još jedino vlastiti lik
u ogledalu oceana, leti osamljena ptica.
To je moja izgovorena ili samo za trenutak
zaustavljena rečenica sukobljenih vibracija.
Svejedno se ponosim njome više negoli izgovorenim
značenjem.