Hadžem Hajdarević
Pastrmka, večer
Pastrmka, večer
Tek što je april
ispod, algama osutih, ploča
puhnuo u jata mjehurića
tajni su oblici pristali na diobe,
na nova prisustva što kriomice
između dva jednolična šûma
bubre... U reljefu žilica i piješća
pastrmka se mriješćenju sprema:
mrmore sponice, krhke prevlake
u skrivenu tišaku. U toploj
posteljici stousti ikrī se pijev.
Hoće li, Bože zalediti se vode
u staklenome ribljem oku –
od vremena ostati samo slipava
sluz krv – kad s mamcem
nadnesem slijepu glad?
Na udici, slutim, zgrušala se
večer, već grče se usta...
O bezmjerna obalo! I sama se
usrebri u panični trag
u kojemu horovi popaca pomažu
dragani da od konačne magle
košulju mi stka... U posljednjem
studenu zijevu pastrmke – cik
zore! prozor! cijela vječnost
nečija minu! Još tren
i Junusova podvodna polja
imat će me namjesto nje. U moje
oči, Bože, slit će se vode?