Ivana Šojat
OMARA
OMARA
Kad ljeto otvori sve prozore, zrak dupkom napuni
reskim mirisom mokraće, pijanih u sitne noćne sate
glasovi napuste tijelo i prostore mrke od ponoći
nastani duhovima snova i mjesečarima
čuje se ljubav oznojena, plač djece
srditi monolozi usamljenih koji
sa zidovima se igraju skrivača.
Noć se pretvori u dugu koračnicu mrava
koji mrtvu osu u dijelovima
taktički odvlače u kupaonicu babe Zdenke
koja grudnjake boje mrtvačeve kože
i gaće za pridizanje stražnjice
suši na gelenderu, na odmorištu polukata
ondje gdje zimi spavaju asparagusi i begonije
koje ionako neće doživjeti sljedeće ljeto.
Poput vremenskog stroja za tugu
ljeto nas vraća u djetinjstvo, među sve one mrtve
koji su za nama, za našim odlascima bacali vjedra vode
za sreću i povratak, u šljivike posječene, kuće srušene
štrudle i pite, gulaše koje nam više nitko ne zna skuhati.
Ljeti je najljepše otići:
opran i žedan samo legneš i otputuješ
kao u kušet-vagonu pred zoru se probudiš
u nečem drugom, kao na moru
i sve bude modro, glatko, gotovo sklisko
rukama se podbočiš o bokove
pa se kao dijete u prevelikim štramplama
i svečanim cipelama za školsku priredbu
začuđeno zagledaš u daljinu
i samo zuriš, smiješiš se, pamtiš.
Kao da ćeš zaboraviti.