Ivana Šojat
NAPOSLJETKU RIJEČI
NAPOSLJETKU RIJEČI
Trebati, morati i šutnja
nakon koje potmulo znam
da prije odlaska trebala sam izreći sve
dostojanstveno
ne ostati dužna nikome
nikoga ne ostaviti u smušenoj sumnji dvosmisla
no, riječi se u mislima tek rijetko roje rečenično
suvislo kao na papiru
dolaze kad nam više ne trebaju.
Naposljetku mislimo
kako trajno nešto će se podrazumijevati
kako svi vazda će znati
što, zašto i kako čak i kad šutimo
poput ljudi koji ne znaju se grliti
čak ni na kolodvoru
prije no što drugi zađe u odlazak
s jednosmjernom kartom, sendvičem sa šunkom i jajima
sokom od brusnice i odlukom da se više ne vraća
zato sam se valjda zbunila
magla je vonjala na zgužvane novine od prekjučer
na cipele koje se nisu do kraja prosušile
ruke me više nisu slušale
misli treštale kao radio nakrcan zabavnom glazbom
glava mi je tonula
u jastuk promočen starim znojem i snovima za nekog drugog
pa sam prešutjela i mraku ostavila
sve koje uporno voljela sam bez riječi.