Miloš Đurđević
Morse, gluhi prijatelju [manja papirnata vrećica...]
Morse, gluhi prijatelju [manja papirnata vrećica...]
manja papirnata vrećica napunjena je sitnim bijelim školjkama
skupljenima na groblju u Edamu, gradiću na par kilometara od ribarskog
sela; groblje leži na nasutom brežuljku, uzvisini od desetak metara,
preteške nadgrobne ploče od škriljca i granita, staze između urednih
parcela primaju korake kao da ideš po sagu i nakon nekog vremena
zamijetiš nije to pijesak ni drobljeni šljunak, gaziš po milijunima
majušnih ljuštura – najčešće sivkasto plave, u nekoliko nijansi oker i
smeđe boje, žućkaste i prljavo bijele školjke, isprugane, namreškane,
izbrazdane, glatke, s unutrašnje strane grundirane tankim slojem
slijepljenog pijeska, uvijek skrhanih rubova od trenja i koračanja,
premalene za bilo čije uho (gluhe?), zaštićene kamenom ogradom i zidom
prostrane crkve (tu su nekad sklanjali stoku kada bi popustili nasipi i polja
nestala pod vodom) od vjetra i udara kiše koja dolazi sa Sjevernog mora:
bezbrojne (mrtve) točke i crtice, svijetli talog sastrugane boje, porozni
ostaci (čega?) u kojima ništa ne šumi, suhi kašalj mrtvih