Čarna Popović
KAO UPIJANJE LEPOG
KAO UPIJANJE LEPOG
u svemu što sam gledala,
u svemu što sam ikada pogledala
nisam našla toliko smisla koliko sinoć
u listu što se pomera i stablu što se ne pomera
nisam ni o čemu razmišljala,
pogled je nesvesno prelazio
preko tog usamljenog gradskog pejzaža
sklupčanog između tri zgrade
pratila sam svoj pogled koji je pokazao
kuda bi i ja trebalo češće da gledam i učio me da
razdvojim razmišljanje od smisla
kestenje je padalo i pretilo
dok su se vozači brižljivo parkirali i prolazili
pored mene kao da sam nevidljiva
sedela sam na skoro netaknutoj klupi
i slučajno shvatila
da smisao ne treba da postoji nikako drugačije
osim
kao odraz našeg nerazmišljanja o lepom,
samo kao upijanje lepog