Ana Ristović (Ана Ристовић)
Gradski otpad
Gradski otpad
(strah od prirode)
U šetnju ćeš odlaziti automobilom,
od drveća ljubiti ono
što ostane u retrovizoru.
Ugledaš li kravu, reći ćeš: Vidi, krava!
I mrlje na njenoj koži
postaće proćerdana nafta.
Ozepšćeš na jutarnjem suncu,
ogrejati se kod prve table
i saobraćajnog znaka.
Usred procvalog polja
razmišljaćeš čas o literaturi,
čas o kilometrima što te dele
od najbliže apoteke:
glava puca od bola
zajedno sa jasnim vidikom
na četiri strane neba.
Ugledaš li ježa, reći ćeš: Vidi, jež!
I bodlje njegove
postaće mali minobacači.
Osedećeš na prejakoj mesečini,
izgoreti od viška melanholije
u suton koji predugo traje.
Kraj šćućurenog rukavca reke
priželjkivaćeš telefonske govornice,
u gustišu šimšira bar jedan
ozebli ljudski glas.
Nelagodnost tvoja rašće sa navalom vazduha.
Strah tvoj, sa viškom plavetnila.
Tvoj privatni pakao uskomešaće se
sa svakim novim sudarom
svetlosti i zenica.
Ugledaš li svoju senku
na pustom proplanku, reći ćeš: Vidi, senka!
I senka tvoja postaće mahovina
koja ni ovde ni onde
nema oko čega da obraste.