Maša Seničić (Маша Сеничић)
botanika ćutnje
botanika ćutnje
sanjam da budem žena-grinič, da po meni računaju vreme,
i po mojim obodima naslućuju plan letenja; to mi nije dosta.
postajem žena-muzej: vrti mi se u glavi od arhiviranja
koje ničemu ne služi. tačno na sredini mog sićušnog tela
sezonski berači, najamni radnici, spremaju se za protest.
pošte male kvadrature u čijim uglovima umiru uplatnice
čuvam kao poslednja utočišta odsustva kontrole:
u svojim podrumima smišljam koreografiju predaha.
spolja: plaćam račune, popunjavam upitnike, skraćujem zanoktice.
držim se agende: pitam ko brine o biljkama u državnim institucijama,
jer takav će brinuti i o meni, dodirivaće me postupno i sistematično,
kvasiće me studiozno, po potrebi. pravim plan, sitno tkanje očekivane smrti,
a onda se setim – tek je april. još uvek ne smem da priznam da sam umorna.