Marko Pogačar

hrvaščina

Brankica Radić

francoščina

NITKO NA TAVANU

Nikog nema na tavanu
     znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
   tavana.
  kuće.
   svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
           već sam rekao,
nema tavana.  
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
 sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
    već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo. tu sam naučio kako
se brodovi mogu prenijeti preko brda
i kako nije nužno biti pobijeđen  
      da bi se osjećao loše,
                     štoviše,
kišni dani govore
    obrnuto.
Kinski je, čini se, najbolji.
   role s Jaggerom govore slomljenim jezikom.
nema razloga za tišinu
i nikoga ne treba kriviti:
poštu ne dobivam, reklame me ne zaobilaze,
      (kapital je noćna
   kapa za mirisnu
                kosu svijeta)   
kava nikada nije dovoljno vruća,
kao ni informacije, nikada dovoljno novih ploča
i nikad dovoljno šuštavih klasika
    sve je gigantska,
mlaka lokva tjeskobe.
stvari definirane odsustvom me uglavnom plaše.
na primjer  samoća (uvjetno),
      religija (i njeno grozno odsustvo drugog)
smrt (bezuvjetno) i sve
što bih mogao iz njih izvući je trenutna ljubav,
značenje nanizano na kišu,     
   kap
koja fizički prelije čašu.
nikog nema na tavanu.
nikada nikog
         nije bilo na tavanu.
ne postoji tavan i sve obješeno
nad našim glavama je golemo zvjezdano njihalo,
kolijevka glazbe, tamna
    plahta neba kojom se
pokrivam svake noći dok spavam.

© Marko Pogačar
Iz: Poslanice običnim ljudima
Zagreb: Algoritam, 2007
Avdio produkcija: Literaturwerkstatt Berlin 2010

PERSONNE DANS LE GRENIER

Il n’y a personne dans le grenier
je le sais
car un toit en fer brûlant est au-dessus de nous,
le porteur argenté du ciel,
et nous n’avons point de grenier.
il y a tant d’objets
qui définissent d’une façon pratique l’absence.
du grenier
de la maison.
du monde.
un son plat somnolent se répand dans la chambre
comme si des loirs s’étaient faufilés dans le grenier, mais
je l’ai déjà dit,
il n’y a pas de grenier.
il ne nous reste plus de rivage. les points forts ont
rendu leurs murs.
demain, je passerai trois cents
coups de téléphone différés,
depuis longtemps je ne peux
supporter la familiarité verbale.
je me suis mis à regarder Fitzcarraldo
pour la quatrième fois. là j’ai appris comment
on pouvait transporter des bateaux sur une colline
et qu’il n’était pas nécessaire d’être vaincu
pour se sentir mal,
d’autant plus que
les journées pluvieuses disent
l’inverse.
Kinski est, paraît-il, le meilleur.
des bobines parlent une langue brisée avec Jagger.
il n’y a pas de raison pour le silence
et personne ne doit être accusé :
je ne reçois pas de courrier, la pub ne me contourne pas,
(le capital est un bonnet
de nuit pour les cheveux
parfumés du monde)
le café n’est jamais assez chaud,
de même que les informations, jamais assez de nouveaux disques
et jamais assez de classiques bruissants
tout est une gigantesque
flaque tiède d’angoisse.
en général des objets définis par l’absence me font peur.
par exemple la solitude (d’une façon conditionnelle),
la religion (et son affreuse absence de l’autre)
la mort (d’une façon inconditionnelle) et tout
ce que je pourrais en tirer est de l’amour momentané,
la signification enfilée sur la pluie,
goutte
qui fait déborder physiquement le verre.
il n’y a personne dans le grenier.
il n’y a jamais eu
personne dans le grenier.
le grenier n’existe pas et tout ce qui est suspendu
au-dessus de nos têtes est une immense balançoire étoilée,
un berceau de musique, un drap obscur
de ciel dont je me
couvre toutes les nuits pour dormir.

Traduit par Brankica Radic