Rano je jutro kad naga žena kleči na kuhinjskom podu i moli.
Dim na toplani izvija se posve uspravno.
Sopran iz Schnittkeova madrigala miješa se s glasom uličnog prodavača
krumpira što dopire odozdo.
Studen se okomito spušta prema korijenu zaboravljene biljke na
balkonu.
Kad je prodavač otišao, ponovio sam taj madrigal i ženin mi se glas
učinio nepodnošljivo usamljenim. Još maločas je bila s njim, a već ju je napustio.
Kao da je odjednom nestala podrška uspravnosti, glas joj se slomio, besciljno
uputio nekamo vodoravno, posve ravnodušno.
Čemu se molila naga žena u zimsko jutro?
Tá njezina je uspravnost u kuhinji posve dostatna.