Branko Čegec

hrvaščina

Matthias Jacob

nemščina

sintaksa koze, sintaksa mjesečine

Trijumf brojki silazi s ekrana.
Posustajem, nemoćan i nijem.
Kao da sam obnovljen
u zakasnjeloj filozofiji jezika i vina
pristajem na svaki
patetični slalom
iako je djevojčica s brojčanika
zaspala u naručju besanih noći
i ribarskih prigovaranja
iz kojih ljepljivo curi
idilična povijest književnosti.
Esej je zatim
neprobojan krug opasnosti:
pristižu nova objašnjenja
za potrošene riječi, za izlazne slike
i kadrove iz posuđena filma:
tutanj zrakoplova i prašina podzemlja
susret su zabilježen na tvome vlažnom dlanu:
opet si lijepa, radosna, pitoma
otpuzala u miris moje kože,
zanosno solarno ljepilo
iz kojeg nema povratka, u kojem nitko nije isti,
za koje saznajemo iz novina
i predaja zabludjelih leptira
na prozoru što nestaje
u mrak dubok, predubok.
Kažem ti: uđi u moje ogledalo
i primi me u hladno sjećanje
da se ugrijem, da zaspim nasmijan
kao da sam zaborav,
mirno more i Polić Kamov
na lutriji u Barceloni.
Mašu mi brodovi i klaviristice
dugih nogu i laserskih prstiju
kao u svakom pohodu
inovacija i smrti:
stereo tutnji još jedino ritam tvog dodira,
slijedi plahi bljesak kože na mjesečini
pored nasipa, u proljeće,
kada su vjetrovi još posve mladi,
a noć ne prestaje, kao ni rukopis,
ispisujuć’ elipsu malog slova  i
u nedogled.

Iz: Ekrani praznine
Avdio produkcija: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

Syntax der Haut, Syntax des Mondlichts

Der Triumph der Ziffern steigt von der Leinwand.
Ich werde müde, kraftlos und stumm.
Als wäre ich erneuert
in der verspäteten Philosophie der Sprache, des Weins
billige ich jeden pathetischen Slalom
das kleine Mädchen auf dem Zifferblatt
schief aber ein umarmt von traumlosen Nächten
und Fischergesprächen
zäh rinnt aus ihnen
idyllische Literaturgeschichte.
Der Essay ist dann
ein undurchdringlicher Kreis der Gefahr:
Es treffen neue Definitionen
für verbrauchte Wörter ein. Ausgangsbilder
und Einstellungen aus einem geliehenen Film:
Das Dröhnen des Flugzeugs und der Staub der Unterwelt
eine Begegung eingeschreiben in deine feuchte Hand:
Wieder bist du schön, fröhlich, zutraulich
gekrochen in den Duft meiner Haut,
begeisterter solarer Klebstoff
aus dem es kleine Rückkehr gibt, wo niemand derselbe ist,
Zeitungen melden es uns
un die Überlieferung verirrter Schmetterlinge
am Fenster, sie verschwindet
in tiefer, allzu tiefer Finsternis.
Ich sage dir: Geh in meinen Spiegel
und empfange mich im kalten Erinnern
damit ich mich wärme, einschlafe lächelnd
als wäre ich das Vergessen,
ruhiges Meer und Polić Kamov
in der Lottrtor in Barcelona.
Schiffe winken mir und Klavierspilerinnen
mit langen Beinen und Laserfingern
wie bei jedem Besuch
von Innovationen und Tod:
Stereo dröhnt noch einzig der Rhythmus deiner Berührung,
dann folgt banges Schimmern der Haut im Mondlicht
beim Damm, im Frühling,
wen die Winde noch ganz jung sind,
und die Nacht nicht endet, wie die Handschrift,
wenn sie die Ellipse des kleinen Buchstabens l
ins Unendliche schreibt.

1992.

Aus dem Kroatischen von Matthias Jacob