Branko Čegec

hrvaščina

Vanda Mikšić

francoščina

utorak

još s vrata osjetila sam kako me gleda.
srednje visine, krupnih ramena, prosijede kose.
ne znam je li bio nijemac. nisam čula kako govori.
čučala sam nad kutijom s ribljim paštetama i lijepila cijene.
bijela, visoko raskopčana kuta; tek tada sam shvatila previsoko.
ispod nisam imala ništa. bilo je sparno, a kuta ionako
ne ostavlja mnogo prostora. voljela sam zaboraviti gaćice.
mislim da nisam osobito lijepa. sitna sam i pjegava,
no vitkih, otočkih nogu, oblikovanih kamenom i šipražjem.
dorađenih valovima, naizmjence jugom i burom.
možda nisam ljepotica, ali noge su mi stvarno lijepe.
on je stajao skamenjen. nije mogao odlijepiti pogled.
kao da nikad nije vidio ženski čuperak. ili ga, moguće,
nije vidio ispod bijele kute. ona mu je davala
posebnu mekoću i zagonetnost. i ta mala kovrčica
što se isticala u kontralihtu: kao da sam bacila golu udicu
u more iza punte, a riba je zagrizla istočasno i sad je
ni ne pokušava ispustiti. već sam namjeravala ustati,
kad me pogled prikovao za kutiju. nisam se uspjela mrdnuti.
bila je to hipnotička paraliza, ili neki teži slučaj.
priču je sjebao neki talijan s debelom gospođom.
ušao je u dućan i galameći protutnjao između svih
kupaca. zajedno s gospođom ispriječio se između nas,
ispred hladnjaka s mlijekom i sirevima.
lijepi su trenuci očito kratki. vidjela sam prosijedu glavu
kako se udaljava prema blagajni. ustala sam i zakopčala
tri slučajno otkvačena gumba. je li danas utorak?
nakon posla ostat ću u kući. od nekih dana ne treba tražiti više.

2004-8-10

Iz: Tamno mjesto
Avdio produkcija: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

Mardi

alors qu'il était à la porte, j'ai senti son regard.
de taille moyenne, aux larges épaules, aux cheveux argentés.
je ne sais pas s'il était allemand. je ne l'ai pas entendu parler.
accroupie au-dessus de la caisse aux pâtés de poisson, je collais les prix.
ma robe-tablier blanche était déboutonnée haut. trop haut, j'ai compris alors.
je ne portais rien en dessous. il faisait chaud, et l'uniforme
ne laissait pas trop de place. j'aimais oublier ma culotte.
je ne pense pas être particulièrement belle. je suis petite, mes joues sont tachées de son,
pourtant, mes jambes sont fines, modelées par la pierre et par le maquis de l'île.
dessinées par les ondes, tour à tour par le sirocco et par la bora.
peut-être ne suis-je pas une pin-up, mais j'ai une sacrée belle paire de jambes.
il est resté pétrifié. ne pouvait plus détacher son regard.
comme si jamais auparavant il n'avait vu la toison féminine. il se peut
qu'il ne l'ait jamais vue sous une robe-tablier blanche. elle lui donnait
une douceur particulière, la rendait mystérieuse. et une petite boucle
accentuée par le contre-jour : comme si j'avais jeté un hameçon nu
dans la mer derrière le promontoire. le poisson a mordu tout de suite et
désormais ne voulait plus s'affranchir. je voulais déjà me lever,
mais son regard m'a clouée à la caisse. je ne pouvais plus bouger du tout.
c'était une paralysie hypnotique, ou un cas encore plus grave.
un italien accompagné de sa femme obèse a foutu cette histoire en l'air.
Il est entré dans le magasin en criant et s'est fait une place parmi tous
les clients. avec sa femme il s'est installé entre nous deux,
devant le frigo rempli de lait et de fromages.
les beaux moments sont éphémères, évidemment. j'ai vu la tête argentée
s'éloigner vers la caisse. je me suis levée et j'ai boutonné
trois boutons dégagés par hasard. sommes-nous mardi aujourd'hui ?
après le boulot je resterai chez moi. certains jours il ne faut pas demander mieux.

2004-08-10

Traduit du croate par Vanda Mikšić