Jurij Hudolin 
Translator

on Lyrikline: 3 poems translated

from: hrvaščina to: slovenščina

Original

Translation

ENDOKRINA LIRIKA

hrvaščina | Damir Šodan

godine 1934, nakon što mu je umrla
pokroviteljica koja je tijekom 40 godina
podupirala njegovo pisanje i politički angažman,
star i sam, nobelovac W. B. Yeats,  
počeo je patiti od visokog krvnog pritiska
i slabog srca, do te mjere da je u pitanje
umalo došao i njegov stvaralački zanos.

ali Yeats, taj mistik
koji je s podozrenjem gledao
na svaki neosobni vid nauke
načuo je negdje za najnoviji
postupak rejuvenacije i na učas prijatelja
pronašao u Harley Streetu, u Londonu,
nekog australskog seksologa
koji je na njemu u proljeće iste godine  
izvršio tzv. Steinachov zahvat    
(varijantu vazektomije, prvi put oprobane u Beču,
koja je navodno vraćala zatomljeni nagon).

operacija je po svemu sudeći uspjela,
budući da se William u pismima prijateljima
ne bez ponosa povjeravao
kako mu se vratila seksualna želja
i da se zaljubio u mladu i talentiranu
pjesnikinju Margot Ruddock
kojoj je tada bilo svega 27
naspram njegovih zrelih 69.

cinični Dublinci prozvali su ga
smjesta “stari žljezdomat”.
međutim, W. B. je ponovno počeo pisati
pjesme i to je bilo važno.
jedna od tih novih pjesama
naslovljena Nagon glasi:

Misliš da je strašno u starosti bijesu
i požudi se podati, i njihovom plesu,
kad u mladosti ne bijahu počast za mene,
a sad jedini na pjesmu me nagone.

William je uskoro sastavio
i Oxford Book of Modern Verse
i počeo raditi na novom izdanju Sabranih pjesama
takvom silinom “kao da je potpisao”
– tvrdili su očevici – “novi ugovor sa životom!”  
umro je tek pet dugih godina poslije
od srčanog udara na
– of all places –   
Francuskoj rivijeri.

© Damir Šodan

ENDOKRINA LIRIKA

slovenščina

leta 1934.,
potem ko mu je umrla mecenka
ki je 40 let
podpirala njegovo pisanje
in politični angažman,
je star in sam, nobelovac W. B. Yeats,
začel bolehati zaradi visokega pritiska
in slabega srca, do te mere,
da je pod vprašaj skoraj prišla
tudi njegova ustvarjalna vznesenost.

toda Yeats, ta mistik
ki je sumnjičavo gledal na
vsak neoseben pogled znanosti,
je nekje slišal za najnovejši
postopek pomladitve in ob zgražanju prijateljev
našel v Harley Streetu, v Londonu,
nekega australskega seksologa
ki je na njem še istega leta
izvedel t.i. Steinachov poseg
(različico vazektomije, prvič preizkušane na Dunaju,
ki naj bi bojda vračala usahli nagon).

operacija je, po vsemu sodeč, uspela,
saj se je William v pismih prijateljem
ne brez ponosa zaupal
da se mu je vrnila seksualna želja
in da se zaljubil v mlado i nadarjeno
pesnico Margot Ruddock
ki jih je takrat imela 27
proti njegovim zrelim 69-tim.

cinični Dublinci so ga
takoj poimenovali stari žlezdomat.
toda, W.B. je spet začel pisati
pesmi in to je bilo pomebitno.
ena izmed njegovih novih pesmi
ki je bila naslovljena Nagon
(ali ostroga)
se glasi:

Misliš da se je strašno na starost pohoti
in hrepenenju dati, in nujnemu plesu,
če v mladosti nista bili pošast zame,
zdaj pa me edini gonita v pesem.  

William je kmalu sestavil
tudi Oxford Book of Modern Verse
in  začel pripravljati novo izdajo izbranih pesmi
s tako močjo kakor da bi podpisal
so trdili očividci – novo pogodbo z življenjem!
umrl je šele pet dolgih let kasneje
zaradi srčane kapi na
- of all places -
francoski rivieri.

Prevajanje: Jurij Hudolin

U VLAKU ZA CASCAIS

hrvaščina | Damir Šodan

u vlaku za Cascais
vidio si najljepšu djevojku.

maslinaste puti
i oblih grudi
(poput Ornelle Muti)
imala je majicu
Dolce & Gabbana
i držanje Tereze Avilske
dok kontemplira koplje
kojom će je njezin kopljonoša
itd.

ali mora da ju je odbila
Wittgensteinova biografija
u tvojim rukama,
jer najednom se digla
i izašla u Estorilu,
a ti produžio za Cascais
s tužnim uvjerenjem
da si možda propustio
ženu svog
(ili barem nečijeg)  
života:  

Atlantiđanku lijepu
kao tijelo njenog neuhvatljivog narječja,  
sočno i šuškavo
poput one sambe
onog ljeta na Bohinju
kad ti je bilo osamnaest godina.

i što si mogao?
nastavio si čitati tu prokletu knjigu
s gorkom spoznajom
da su granice tvog jezika ipak
i granice tvog svijeta,  
koji je sve što je i slučaj.  
poput ovog
što ga ni mrtav ne bi prešutio.

© Damir Šodan

NA VLAKU ZA CASCAIS

slovenščina

na vlaku za Cascais
sem videl najepše dekle.

olivne polti
in zaobljenih prsi
(kakor Ornella Muti)
nosila je majico
Dolce & Gabbana
in držo Terezije Avilske
ko kontemplira kopje
s katerim bo njezin kopjenosac
itn.

toda verjetno jo je odbila
Wittgensteinova biografija
v tvojih rokah,
saj je naenkrat vstsala
in izstopila v Estorilu,
ti pa si nadaljeval za Cascais
z žalostnim prepričanjem
da si mogoče zamudil
žensko svojega
(ali vsaj nekogaršnjega)
življenja.

atlantičanko lepo
kakor telo njenega neulovljivega narečja,
sočno in šušteče
kakor samba
tistega poletja v Bohinju
ko si imel osemnajst let.

in kak si mogel?
nadaljevali si brati to prekleto knjigo
z grenkim spoznanjem
da so meje tvojega jezika,
tudi meje tvojega sveta,
ki je vse, kar je tudi naključuje.
kakor to tukaj
ki ga niti mrtev ne bi zamolčal.

Prevajanje: Jurij Hudolin

LISABON

hrvaščina | Damir Šodan

njen mobitel ponovno zvrči.  
u kasno ljetno popodne u Rua Garrett
s nogom preko gole noge & licem

Monice Vitti (iz Antonionijeve L’Avventura)
dok lista Marie Claire & ispija svoj espresso
ona nema razloga za brigu. A poesia está na rua

s fasade za njenim leđima pod hrpom
poderanih postera proviruje stari plakat
iz doba Salazara; u areni nedaleko od stadiona

upravo muče (“ali ih nikada ne ubijaju”)
bikove. njihov otegnuti urlik uvlači se
na balkone, zalazi u begonije i klima uređaje,

dok s radija lagano dopire vječna Amalia . . .
jer fado je fado je fado je fado
taj mali čekić duše

koji kucka o unutrašnje zidove lubanje
diskretno kao njene potpetice
o izlizane lučke pločnike.

& tad ponovno diže pogled da se uvjeri
da je još uvijek motrim podjednako znati-
željno kao maloprije. nešto dalje

na slobodnom mjestu za Pessoinim stolom
njena klinka slaže Pokemone.
koje li udaljenosti pomislim

i sjetim se Friedrichove rečenice:
“kad istjeruješ vraga pripazi
da ne istjeraš ono najbolje.”

© Damir Šodan

LIZBONA

slovenščina

njen mobitel spet brenči.
pozno poletno popoldne na Rua Garrett
z nogo čez golo nogo & obraz

Monice Vitti (iz Antonionijeve L’avventure)
ko lista Marie Claire & srka svoj ekspreso
nima razloga za skrb. A poesia está na rua

z ometa za njenim hrbtom pod nizom
raztrganih plakatov bije v oči star plakat
iz časa Salazarja; v arene nedeleč od stadiona

pravkar mučijo (toda nikoli ne ubijejo)
bike. njihovo zategnjeno tuljenje se
razliva po balkonih, se plazi po begonijah in klimah,

ko iz radia počasi prihaja večna Amália, ker
fado je fado je fado je fado
to malo kladivce duše

ki trka po notarnji skorji lobanje
diskretno kakor njene pete
ob zlizane luške pločnike.

& potem ponovno dvigne pogled da se prepriča
da je še vedno opazujem enako radovedno
kakor maloprej. malo naprej

na prostem stolu za Pessoevo mizo
njena dečva zlaga Pokémone.
kakšna oddaljenost pomislim

in se domislim Friedrichovega stavka:
ko izganjaš hudiča pazi
da ne izženeš tisto najboljše.

Prevajanje: Jurij Hudolin