Aleksei Zhbanov  (Аляксей Жбанаў)
Translator

on Lyrikline: 1 poems translated

from: srbščina to: beloruščina

Original

Translation

SVECI

srbščina | Vladimir Kopicl

Sunce stoji u nebu i to se zove dan.
Ali ono je  tamo i kad se zove noć.

Juče sam video potok koji traga za zečićem,
malim, titravim, smrznutim,
sivih drhtavih šapica,
ali bilo je leto i nije ga pronašao.
Opet se nisu sreli.
Šta će biti na zimu?

Ni štap, ni šargarepa, ni propast, ni idila.
Možda jave na jesen, kad spreme konačni izveštaj.

Tako stoji i Mesec, on ne zna zašto je tamo,
blizak Zemlji i nebu, ali od svega udaljen
kao da nema dužnost, nikakvo opravdanje.
Ni da odmogne sebi, ni da pomogne drugom.
Čak se dobro i ne vidi, deluje kao zaboravljen,
čim ga zakloni oblak ili uglovi kuća.
Ne živi sasvim građanski, deluje privremeno
kao prolazna večnost, tup sjaj  bratoubistva.

Sve to o nečemu govori, ali nema rešenja,
ili je sasvim nemo ko prazna govornica.

A sutra, umesto zvezda, tamo će stajati sveci
i bivši zvezdani svod biće sjajem narogušen,
ispunjen blagom toplinom, pomalo zajebanom
jer sveci ništa ne govore dok im se tako ne kaže.
Ali ko da im kaže u onoj pustoj praznini
u kojoj sve izvan njih deluje kao ekran,
ko glup dokumentarac na hladnom oku TV-a.
Sav mir u ovom svemiru providan je ko staklo
po kome protrči zečić i šapicom ga zamaže.

Možda će doći i drugi, da ga šapicom umije,
a možda ipak i neće. Kraj nema ravnoteže.

© Vladimir Kopicl

СЬВЯТЫЯ

beloruščina

Сонца стаіць на небе – гэта завецца дзень.
Але ж яно там і ў часе, які завецца ноч.

Бачыў я ўчора струмень у пошуку зайчаняці,
малога, дрыготкага, зьмерзлага,
з трымцячымі шэрымі лапкамі,
але было ўжо лета, і той яго не знайшоў.
Не сустрэліся зноўку.
Ну а як прыйдзе зіма?

Ані бізун, ані моркаўка, ані згуба, ані ідылія.
Можа, увосень паведамяць канчатковыя зьвесткі.

Гэтак стаіць і Месяц, ня знае, навошта ён там,
каля Зямлі і неба, ды ад усяго наводдаль,
нібы ня мае пасады й ніякага апраўданьня.
Не перашкодзіць сабе ён, іншаму не дапаможа.
Нават як сьлед і ня бачны, здаецца забытым,
як зьнікае за воблакам ці за рогам дамоў.
Жыве не па-грамадзянску й здаецца часовым,
як мінучая вечнасьць і цьмяны бляск братазабойства.

Гэта ўсё кажа пра нешта, але няма вырашэньня,
альбо яно нямое, нібы пустая трыбуна.

А раніцой замест зорак там будуць стаяць сьвятыя
і колішні зорны купал натапырыцца зьзяньнем,
цеплынёю напоўніцца, што патроху зьнікае,
бо сьвятыя маўчаць, покуль да іх ня зьвернесься.
Але хто ж да іх зьвернецца ў гэтай поўнай пустэчы,
дзе ўсё, што навокал, падаецца экранам,
дакумэнтальным фільмам на стылым воку TV.
Цэлы сьвет у гэтым сусьвеце, як шкло, празрысты,
па якім прабяжыць зайчаня, яго запэцкаўшы лапкай.

Можа, другое зьявіцца – лапкаю шкло ачысьціць,
а, можа, зрэшты, і не. Канец раўнавагі ня мае.

Пераклаў з сэрбскай Аляксей Жбанаў