Milan Đorđević 
Translator

on Lyrikline: 6 poems translated

from: slovenščina to: srbščina

Original

Translation

MEJE

slovenščina | Boris A. Novak

To isto polno luno gledava… obzorja
daleč, predaleč drug od drugega. Med nama
se pno gorovja. Mehka mahovnata skorja
zarašča najine stopinje. Čisto sama

si prečkala vse meje in prišla na tuje,
v domovino mojih rok. Nevarno sam
se plazim mimo varuhov mejá: potujem
na severozahod, kjer me je bridko sram

škripanja duše sredi gladkih, strašnih sten.
Stojim pred njimi, temni moški z jugovzhoda,
sumljivega imena, drhteč, gol kot plen.
Ne morem pobegniti. Meja je usoda.

Zdaj veš: čeprav prestopiš mejo, je ne zbrišeš.
Še višja bo krojila tvoj korak, kot dvom.
Zemljevid ni privid. Zato govôri tiše.
Onstran vseh mejá so tvoje ustnice moj dom.

                                  (Alba, 1999)

© Boris A. Novak
from: Alba
Ljubljana : Mladinska knjiga, 1999
Audio production: Študentska založba

Granice

srbščina

Ovaj isti mesec gledamo...obzore

predaleko jedno od drugog. Među nama

dižu se gore. Meke mahovinaste kore

obrastaju nam stope. Ti si sasvim sama


prelazila sve granice i došla do tuđine,

u domovinu mojih ruku. Opasno sam

šunjam se kraj čuvara granica: putujem

na severozapad gde me je žestoko sram


škripanja duše sred glatkih, strašnih zidova.

Stojim pred njima, tamnokosi s jugoistoka,

sumnjivog imena, drhteći, go kao plen lova.

Ne mogu da bežim. Granica je sudbina sada.


Sad znaš: iako prelaziš granicu, nju ništa ne briše.

Još više krojiće ti korak, kao sumnja u svemu tom.

Geografska karta nije privid. Zato govori tiše.

S one strane svih granica usne su ti moj dom.

Sa slovenačkog preveo Milan Đorđević

LAK

slovenščina | Tomaž Šalamun

Usoda me vali. Včasih kot jajce. Včasih me
s šapami lomasti po bregu. Kričim. Upiram se.
Ves svoj sok zastavim. Ne smem tega delati.
Usoda me lahko utrne, to sem že začutil. Če

nam usoda ne piha na dušo, zmrznemo v hipu.
Preživljal sem dneve v strašni grozi, da sonce
ne bo več vzšlo. Da je to moj poslednji dan.
Čutil sem, kako mi svetloba polzi iz rok, in če

ne bi imel v žepu dovolj quarterjev in bi Metkin
glas ne bil dovolj mil in prijazen in konkreten
in stvaren, bi mi duša ušla iz telesa, kot mi

enkrat bo. S smrtjo je treba biti prijazen. Vse
je skupaj v vlažnem cmoku. Domovanje je, od koder
smo. Živi smo samo za hip. Dokler se lak suši.

© Tomaž Šalamun
from: Ambra
Ljubljana : Mihelač, 1995
Audio production: Študentska založba

LAK

srbščina

Sudbina me kotrlja. Ponekad kao jaje. Ponekad me

šapama lomata po padini. Vičem. Odupirem se.

Založim sav svoj sok. To ne smem da radim.

Sudbina može da me ugasi, to sam već osetio. Ako


nam sudbina ne duva u dušu, odmah se smrznemo.

Danima sam živeo u jezivom strahu da sunce više

neće izaći. Da je to moj poslednji dan.

Osećao sam kako mi svetlost klizi iz ruku i da


u džepu nisam imao dovoljno novčića i da

Metkin glas nije bio dovoljno mio i ljubazan i

konkretan i stvaran, duša bi mi se otrgla od tela,


kao što će jednom da uradi. Treba biti

ljubazan prema smrti. Stalno boravište je tamo odakle

smo. Samo za trenutak smo živi. Dok se lak suši.

© Tomaž Šalamun
Preveo sa slovenačkog Milan T. Đorđević
Iz: Ambra. Beograd: LIR, BG 2002

SREČA SAMOTA

slovenščina | Dane Zajc

sreča samota drugo samoto
in reče samota drugi samoti
pojdi na moj dom samotni samota
in druga samota vstopi v dom samotni
in prva samota vstopi v drugo samoto
sta dve samoti ena v drugi
sta dve samoti zleppljeni v samoto
in reče ena samota drugi samoti
si mi dala vse kar si imela samota
zdaj se bom odlepila zdaj bom sama samota
počakaj ji reče druga samota
počakaj preden postaneš sama samota
in se uleže nanjo prva samota
se uleže kot da se še ni nikoli ulegla nanjo
jo stisne samota v objem iz plamenčkov
iz plavih plamenčkov kot da gori samota
jo stisne jo valja zažiga pod sabo
zdaj pa le pojdi ji reče le bodi lastna samota
le pojdi le bodi govorí pepelu pod sabo
pepelu ki več ne odgovarja in ne vzdihuje
saj pepel ni samoten
pepel je ubita samota

© Dane Zajc
from: Dol dol
Ljubljana : Nova revija, 1998
Audio production: Študentska založba

SRETNE SAMOĆA

srbščina

sretne samoća drugu samoću
i kaže samoća drugoj samoći
hajde u moj dom samotni samoćo
i druga samoća uđe u dom samotni
i prva samoća uđe u drugu samoću
dve su samoće jedna u drugoj
dve su samoće slepljene u samoću
i kaže jedna samoća drugoj samoći
dala si mi sve što si imala samoćo
sad ću se odlepiti sad ću biti sama samoćo
sačekaj kaže joj druga samoća
sačekaj pre nego što postaneš sama samoćo
i na nju legne prva samoća
legne kao da još nikada nije na nju legla
stisne je samoća u zagrljaju od plamičaka
od plavih plamičaka kao da gori samoća
stisne je valja je spaljuje pod sobom
a sada idi kaže joj samo budi sopstvena samoća
samo idi samo budi govori pepelu pod sobom
pepelu koji više ne odgovara i ne uzdiše
jer pepeo nije samotan
pepeo je ubijena samoća

Prevod sa slovenačkog Milan Đorđević

SONETA IZ CIKLA ROTITVE 6

slovenščina | Veno Taufer

padajo letala ljudje listje
v zubljih pada perje dlaka
kaplje v curkih besede padajo gnije

dež ki plitek propada
v mlakah in ni je
cvetne zvezde ki ne bi padla

v prah s prahom ki se seseda
na pot na travnik na gozd
na mesto da se skrije plošča in beseda

kjer vztrajata molčeči čas in kraj
kjer ni vetra od nikoder slišati tod
ko se ne večeri niti svita v jutru

in sta zaprašena up in strah da bi klic in dih
zbrisal prahce barv in ne premaknil kril metulju

© Veno Taufer
from: Rotitve, drugo sonetje
Ljubljana : Cankarjeva založba,
Audio production: Študentska založba / Beletrina

6. SONET IZ CIKLUSA ZAKLINJANJA

srbščina

padaju avioni ljudi lišće
u plamenju pada perje dlaka
kaplje u mlazevima reči padaju truli

kiša koja plitka propada
u barama i nema
cvetne zvezde koja ne bi pala

u prašinu s prašinom koja se sleže
na putu na travnjaku na šumi
na mestu gde se sakrije ploča i reč

gde istrajavaju ćuteći vreme i mesto
gde se vetar niotkuda tu ne čuje
kad se ne smrkava niti sviće ujutru

i zaprašeni su nada i strah da bi zov i dah
izbrisao prahove boja i ne bi pomakao krila leptira

Prevod sa slovenačkog Milan Đorđević

KEPA PEPELA

slovenščina | Dane Zajc

Dolgo nosiš ogenj v ustih.
Dolgo ga skrivaš.
Za koščenim plotom zob.
Med belim risom ustnic ga stiskaš.

Veš, da ne sme nobeden zavohati
dima iz tvojih ust.
Spominjaš se, da vrane ubijejo belo vrano.
Zato zakleneš usta.
In skriješ ključ.

Ampak nekoč začutiš v ustih besedo.
Votlina glave ti odmeva od nje.

Takrat začneš iskati ključ svojih ust.
Dolgo ga iščeš.
Ko ga najdeš, odkleneš lišaj svojih ustnic.
Odkleneš rjo svojih zob.
Potem iščeš jezik.
Ampak jezika ni.
Potem hočeš izreči besedo.
Ampak usta so polna pepela.

In namesto besede se skotali
kepa pepela med saje
v tvoje grlo.
Zato odvržeš zarjaveli ključ.

Potem si narediš nov jezik iz zemlje.
Jezik, ki govori besede iz prsti.

© Dane Zajc
from: Jezik iz zemlje
Ljubljana : Cankarjeva založba, 1961
Audio production: Študentska založba

GRUDVA PEPELA

srbščina

Dugo nosiš vatru u ustima.
Dugo je kriješ.
Iza koštanog plota zuba.
Stiskaš ga između belog žleba usana.
 
Znaš da niko ne sme da namiriše
dim iz tvojih usta.
Sećaš se da vrane ubijaju belu vranu.
Zato zaključaš usta.
I sakriješ ključ.

Ali jednom u ustima osetiš reč.
Šupljina glave odjekuje ti od nje.

Tada počneš da tražiš ključ svojih usta.
Dugo ga tražiš.
Kad ga nađeš, otključaš lišaj svojih usana.
Otključaš rđu svojih zuba.
Potom tražiš jezik.
Ali jezika nema.
Potom želiš da izgovoriš reč.
Ali usta su puna pepela.

I umesto reči skotrlja se
grudva pepela u gar
u tvoje grlo.
Zato odbaciš zarđali ključ.

Potom sebi napraviš novi jezik od zemlje.
Jezik koji govori reči od zemlje.

Prevod sa slovenačkog Milan Đorđević

BRATI: LJUBITI

slovenščina | Tomaž Šalamun

Ko te prebiram, plavam. Kot medo s šapami me
potiskaš v blaženost. Ležiš na meni, ki si me
razdejal. Na smrt sem te vzljubil, prvi med
rojenimi. V enem samem hipu sem postal tvoj kres.

Varen sem, kot nisem bil nikoli. Si dokončni
občutek zadoščenja: vedeti od kod je hrepenenje.
V tebi sem kot v mehkem grobu. Režeš in prežarjaš
vse plasti. Čas se vname in izgine, himne slišim,

ko te gledam. Strog si in zahteven, stvaren. In ne
morem govoriti. Vem, da hrepenim po tebi, trdo sivo
jeklo. Za en tvoj dotik dam vse. Glej, pozno sonce

buta ob stene dvorišča v Urbinu. Umrl sem zate.
Čutim te in te rabim. Mučiš. Ruješ me in izžigaš,
vedno. In v prostore, ki si jih uničil, teče raj.

© Tomaž Šalamun
from: Mera časa
Ljubljana : Cankarjeva založba,
Audio production: Študentska založba

ČITATI: VOLETI

srbščina

Plivam dok te čitam. Kao meda šapama me
guraš u blaženstvo. Ležiš na meni, ti koji si me
razorio. Do smrti sam te zavoleo, prvi među
rođenima. Jednom jedinim trenom postadoh tvoja vatra.

Siguran sam kao što nikad nisam bio. Ti si konačno
osećanje zadovoljenja: Znati otkuda je žudnja.
U tebi sam kao u mekom grobu. Režeš i žariš
sve slojeve. Vreme se raspiri i nestane, himne čujem

kad te gledam. Strog si i zahtevan, stvaran. I ne
mogu da govorim. Znam da žudim za tobom, tvrdi sivi
čeliče. Sve dajem za jedan tvoj dodir. Gle, pozno sunce

udara u zidove dvorišta u Urbinu. Umro sam za tebe.
Osećam te i služim ti. Mučiš. Čupaš me i žigaš,
vazda. I u prostore koje si uništio teče raj.

Preveo sa slovenačkog Milan Đorđević