Krešimir Bagić
Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu?
Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu?
Već dva tjedna liježem s istim pitanjem u glavi: zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu? Znate i sami da je u ovo vrijeme sve moguće. Dok vi gledate televiziju, pričate o ženama ili žučno ponavljate kako su izbori u Zambiji lažirani, lukavac se ušulja u kuću, ubaci vam virus u kompjuter, sakrije zadnju kutiju cigareta ili vam, jednostavno, kao u mom slučaju, ukrade pjesmu.
Moj je kućni lupež doista bio iznimno lukav. Izvršio je krađu, a da toga vjerojatno ni sâm nije bio svjestan, pa onda još i umro iz predostrožnosti (i to osam godina prije nego što sam shvatio što se zapravo dogodilo). Dakle, činjenice: prije točno četrnaest dana, 26. veljače 1997, pročitao sam u časopisu "Forum", br. 10 za 1996, na stranici 1131. pjesmu od jedanaest stihova naslova 'sad u proljeće', potpisanu imenom Thomasa Bernharda. Ispod teksta piše da je riječ o prijevodu, tojest da ga je s njemačkog na hrvatski preveo gospodin Mate A. Ivandić.
Junak pjesme u prvome licu priznaje da više ne može razumjeti jezik njiva, kad se pšenica pjeni i kad ga mrtvi promatraju krupnim očima tamo gdje se djeca smiju. Odmah mi se učinilo da su to moje riječi i da pjesma govori o Slavoniji. Međutim, kako sam je čitao u Parizu, nisam se istog trenutka usudio u to povjerovati. Ipak, večeras sam potpuno siguran da je riječ o groznoj zabuni. Jer, razmislim li malo bolje, tko bi uopće - osim mene - mogao napisati: "tamo gdje se djeca smiju,/ moja mi je zemlja/ tuđija od svih zemalja svijeta." Bernhard? Ni govora. Taj bivši trgovački pomoćnik i salzburški student glazbe mogao je napisati čudesnu prozu "Wittgensteinov nećak", ali nikako te stihove.
I njegova štura biografija je na mojoj strani. U njoj se, naime, nigdje ne spominje eventualni susret sa Slavonijom. Austrija kao moguća inspiracija automatski otpada zbog toga što joj je poznatiji jezik brda i brežuljaka nego jezik njiva. Ostaje Nizozemska u kojoj je Bernhard rođen. No, ni ona ne može biti opravdanje. Nizozemska je nešto sasvim drugo: to je Slavonija za turiste, a ne za pravu, grčevitu, sudbinsku nostalgiju. Recite mi, uostalom, tko će povjerovati da se pšenica može pjeniti bilo gdje izvan Slavonije! To nije posljedica rasta, to je pogled u svakom trenutku spreman za oluju.
Doduše, zagonetno mi je zašto me mrtvi u toj mojoj pjesmi promatraju krupnim očima. No, treba li svemu tražiti razloge? Zar uopće postoji pjesnik koji zna što je sve u stanju napisati? Dapače, zar postoji ljudski stvor koji može opravdati ili predvidjeti sve svoje misli i rečenice? Možda me upravo Thomas Bernhard tim krupnim očima uporno gleda još od 12. veljače 1989, pokušavajući se ispričati. Ako je tako, moram i vas i njega upozoriti da griješi. Ja ne tražim ispriku, ja se ne ljutim. Zanima me jedino zašto je tako dobra i iskrena pjesma (kakva je ta moja "sad u proljeće") trebala biti potpisana imenom poznatog književnika, kad bi joj - uvjeren sam - bilo prostranije pjeniti se u Slavoniji zaštićenoj mojom šutnjom i anonimnošću