Ana Ristović (Ана Ристовић)
Paund pruža prst
Paund pruža prst
Ovo je hotel za pesnike
od kojih je odustala poezija.
Višečasovni trening tišine
pružaju male sobe s pogledom
na apokaliptični pejzaž.
Katalog bogova deli se na recepciji.
Džepna filosofija već za obedom.
Citati – na zavesama, spremni da
od trulog zelenila odmore magleni pogled.
Tetoviranje ožiljaka – u podzemlju
gde i imaginarna biografija.
U krovnom bazenu opatice
bište perje onemoćalim labudovima.
I pre no pesnik vidi, u mantije skupljaju
sitan izmet sa dna
i umesto njega seju hamburg grožđe.
U podrumskim zamrzivačima, dremaju vek-dva
mrtve drage spremne na iznajmljivanje.
Ako poeta od gole iluminacije u hladu
navuče tuberkulozu – za pesničku smrt
i to je dostojan ulog.
Sa bioskopskog platna mrtvi Paund
podiže ruku tanku kao viljuška
i jednom po jednom laureatu zabija
drhtavi prst u oko.
Kada iscure suvišne vode
svaka zenica može biti crna cev
preko koje jedna mitologija pod stečajem
motri na drugu.
Najuspešnijima sleduju kavezi
od lažnog, topljivog čelika
i nalog usure
u aleksandrijskoj biblioteci.
Kao prozori u poznu jesen
muze se mute od daha pesnika
koji ne poznaju distancu:
spoj sa svetom uvek traži pruženu ruku
koja se odmara
na oštrici probijenog stakla.
Na večernjim časovima uče se
da se osećaju posthumno:
jedan drugog uzimaju u usta
s opreznošću i ustezanjem
kao hostije.