Vojislav Karanović (Војислав Карановић)
Ovo drvo
Ni napolju ni unutra,
ovo drvo raste
u središtu
zebnje,
pruža žilice u tlo
saznanja da smo lomni
i krti, da nam je tako lako
naneti bol. Grančicu
najmanjeg drveta, one
breze koju slutiš ispod
prozora, teže je slomiti
nego čoveka. Igle
ulaze u vene, kliznu lako
u njih, i najednom
si više nego smrtan
i prolazan.
Kroz krv klizi rastvor
koji bi trebalo da te izleči
od nečega što nije
bolest, a nije ni zdravlje,
da ti da odgovor na
pitanje koje nisi postavio.
Drvo koje vidiš iza
sklopljenog oka, iza flastera
priljubljenog uz kapak,
stvarno je, razgranato,
na sve strane širi krošnju,
grane pruža u širinu,
u visinu, u dubinu, u tebe,
u mene, u sebe.