Hadžem Hajdarević
Oktobar
Oktobar
Oktobar, i rat, naglo vehnu lica
kao nebeske bašče u Rilkeovoj pjesmi
o jeseni. Sve klone u prvobitnu nježnost
svoju i istom se u nove bore otvrdle
vraća. Izjutra, s dremljivih halja
onih što ljubiše nas davno
spiramo napali džinski znoj.
Svaki je pokret i prvi i posljednji
tog časa. Krvav je prozor, zaklana su
vrata, sa zida zguljena koža, ovaj
oktobar, kano zvijer, u postelju
s bosanskim ženama liježe, a ja
u svakom opalom listu svijam se
i bos i gol... Povratka jedva da ima
i u djetinjim krilatim snima. Koprena
na svemu što pojurim okom biva
jošte bjeljom. Tako će i boje
prozirnim postati jednom – kao popijena
voda – kao rasuti narod, prileći u mehko tlo...
A oktobar mogli smo dočekati
na vjetrovu brježju, ili u košuljici
prvoga zametka svoga, kao i rat, kao i ruku
vajarsku dok tone u žitku konačnicu svoju.
U našemu padu nečiji je mrak a nečiji
uspon. Kako potom biti i jablanolik, i jak
– kad oktobar ogluhne za svaki glas
što mu u uho kaplje – kap po kap...