Sibila Petlevski
Najcrnji sat
Najcrnji sat
Gravitacijska polja, poljane i stotine ari trave.
Zdrobljena nasmrt, pod hrpom štitova razbijena,
k'o puž bez oružja, naga, grob mi Tarpejska stijena;
napokon izbjegla sebe, okrenula teški ključ brave.
U najcrnji sat, minutu prije no zora zarudi
k'o Vrabac kojemu krv se s trna slijeva na grudi,
biram preporođenje. Puls me čas prati, čas gubi,
dok slabi motor u veni, još štuca i tiho mi trubi.
Živim se pijeskom hranim i oslonac ne trebam zato
što zemljom se tovim i letim na njenome plinu dok blato
njušim. K'o meta u zraku, k'o nekakav golub od gline,
puštam da okriljen oblik mojega daha se vine
s tvojega kvarnoga nepca na kojem tek prijevara leži.
Svoje tijelo ukradi, a onda ga seciraj, reži!