Ivana Šojat
KOLONA
KOLONA
Neprestano koračamo njušimo se u zamahu vojničkoga koraka
čoje koja vonja na drnč i izlizani metal puške s pet metaka za smrt.
Ne mislim ni na što, samo mi se ponekad u sljepoočnice ušulja slika
velikog crnog bicikla djeda Martina i njegov šljivik
koji prema Savi se spušta u blagoj kosini za sanjke.
Sjećam se da je mama rekla
kako je djeda Martina ubila kap.
Zamišljao sam veliku, kao božićna kugla divovsku kap
koju je gnjevni Bog za oluje djedu sručio na glavu
da ga kazni za pijanstva i batine, zbog mame
i djedove smrti sam se kiše bojao
ne sjećam se mamina imena, imena mame kojoj bih htio reći
da je smrt oštra, usijana sulica koja vam se zabije u potiljak
isprva bolna, a zatim tako blažena toplina
u koju potonete kao u pregrijanu vodu koja u kolovozu
povuče se daleko od vrbika, a rijeka se pretvori u potok.
Htio bih joj reći kako bi mi dobro došla svijeća ili kresivo
kako bi nam netko trebao reći gdje smo i koliko daleko.