Miroslav Kirin
INDIJCIMA SE TO NE BI DOGODILO
INDIJCIMA SE TO NE BI DOGODILO
Tlo - još vlažno od popodnevnog pljuska. Svaka travka nebu uporno vraća
kišu. I u tom, bezazlenom dijalogu,
večer nismo ni zamijetili – odjednom je bila tu, između dva nadolijevanja
čaja.
Naoblaka se bila raskinula – pozvao sam te da promatramo zvijezde.
Malo znamo o njima, no to neće umanjiti užitak promatranja.
Poslije nastavljamo piti čaj na terasi.
Na podu – kao prazni kožnati novčanik, zgažena žabica. Čini se da sam je donio
na potplatu sandale. Ništa nisam čuo (kao da smrt živog bića mora biti čujna.)
Indijcima se to ne bi dogodilo, kažeš, oni hodaju
bosi iz obzira prema sitnim bićima.
Neću više hodati noćnim vrtom.
Napiši mi pjesmu o tome, još kažeš, potaknuta čitanjem
starih kineskih pjesnika.
No kako, iz obzira prema kineskim pjesnicima,
napisati pjesmu o zgaženoj žabici?