Drago Štambuk
DALMACIJO, SVIJETLA DALMACIJO
DALMACIJO, SVIJETLA DALMACIJO
Tko bolje od nas odvihanih u tvom perivoju, izniklih iz studenog
kraškog vrutka, stopala i krila raznijetih po vrletima kozjim i utrobama
otočkim – pozna narav i značaj noći, omamljujući vrtlog mora i opoj
suhog bilja?
Tko više od nas, bacača uzaludnih mreža koji skidasmo lustre riblje
i kostrijet blaga, kapice žirja i cvijet žuke – zna što znači biti brižan i čija
je baština?
Tko razumije tanahnije od nas bol petarda i žalob japjenki, dok uz-
dižemo se u predio bezimen i liježemo u vapnenu izbu polomljenih
okana i toplokrvnih slova?
Tko zna više o vatri i požarima od nas koji palismo plastove dudovog
prelca za vrijeme pošasti, hrebove česmine za Badnjak i grmove kupine
zimi?
Tko dublje ćuti hladnoću od nas zimnika, na buri – posred izglan-
canih trgova?
Tko bolje od skupljača koromača i kapara, ošjobada i manjige, parića
i rogača, tko tanahnije od stvaratelja kupinastog rozarija – s Gospinom
suhom sigurnosnom suzom na vršku otrijebljenog vlakna – razaznaje
ruže i angjele, vlati vječnog okusa i Božjeg prisnuća?
Tko snažnije ćuti ljepotu od roda našega nek kamenuje Radonju i
Jurja koji zidahu i u najmanjem katedralu. Sve bezimene pretke naše
nek u ponor baci ako trudio se više od otaca koji obrađivahu zemlju
poput škatuljica. I koji posnicu škrtu trijebeć prostirali oskudna su polja
a s gomilama i humcima čvrsnuli im rubove, jednakim marom.
Tko zna više o životu od nas koji crtu i jezik mora poput noža
zabadasmo svagdan u svoje mišićavo, modrikasto srce – nad kojim, po-
put krila sokolića bdije par u molitvu skamenjenih dlanova?
Tko nije češerima pinija i volcima bora, morske vodio bitke, i tko
bacao iskosa nije plosnato žalo, brojeć mu odskoke na utihlom površju
naših djetinjih duša i ronio nije za Petrovim uhom, ah, taj nema sluh nit
dragocjeno znanje o podmorskim pećinama gdje stoluju vile i nemani,
mnogokrake hobotnice i obrasli rakovi.
Tko nije šijavao i nosio ciklo srce na dlanu u vàli prve zaljubljenosti
i neobjašnjivih brodoloma, na Haronovoj barci dršćuć, taj ne zna dovolj-
no o moru i umiranju, o smrti u dubljama i kružno navraskanom plaštu
Neptunova sina.
Tko nije kušao nauljeni sir, tvrd poput mramora i žedan poput ci-
ceja ljetnog, ne zna sunčevu čežnju nit srebrn mrmor maslina.
Vidovgorski zmaj silovite vjernosti, čuvar zavjetovnog je kovčega u
kojem, teška od vjekova, šibana vjetrom i valovima, sja i tišti: znamen
kraljevstva: hrvatska smaragdna kruna, s otajnim riječima božanske utje-
he urezanim u njen oval. S komadićem drva Križa u čelnom joj oku.
Kristova najvjernija kruna. Šûme u njoj krila prostora i tonu vjekovi.
Tu pokreće svemirska se volja domovine, ustavlja os postanka i muke,
u astralno oblikuje tijelo – huk eona i pjev valovlja.
O, Dalmacijo, crna kutijo naše sudbine. Svojim blagim svjetlom iz-
dubi nam postelju i grob, na zvjezdano-morski žal položi umorna trupla
dupina i predaj spokoju ih vječnom. U brazde Božjeg dlana posadi zrnje-
vlje morja i gorja domaje, da zatomi se bol veslača, a prepuklo prepusti
srce.
Londra, pramaljeća 1994.