Barbara Pogačnik 
Translator

on Lyrikline: 2 poems translated

from: хорватский to: словенский

Original

Translation

Pravilne linije

хорватский | Marija Dejanović

Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta,
isplivala iz vode.

Svo je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama,
debljina podneva prilazi nam kao pitomi vlak,
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezni,
blago nasmiješeni,
čiste površine i metalnog, zagrijanog srca,
spremni da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen.

Ona ima vatrostalne ruke,
skriva ih u pećnici kao zmija noge,
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilnu liniju,
prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona.

Ne može se na mene opeći,
ne može mi saznati ime.
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci,
pupoljci svibanjski,
pogledom ispraćaju noge i glave.

Tako sam sretna što te imam,
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći
što li mi je sve to trebalo.

Travnati ti jezik skriva laži,
slatke, ljetne preinake kako bi me više voljela.

Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime.
Kad mi ustima ljubiš obraz,
zaklela bih se
da to nije moj obraz.

© Marija Dejanović

Pravilne linije

словенский

Rumena počasnost prihajanja
plodov dreves, jabolk, hrušk
je vzniknila iz kamna, vkopanega kot peta,
splavala iz vode.

Vse sadje je rumeno
in se pojavlja le v zaznamkih,
debelina poldneva prihaja k nama kot krotek vlak,
redno, z rahlimi odstopanji
in naju opozarja, naj bova previdni,
naj ohranjava rahel nasmešek,
s čistimi površinami in kovinskim, ogretim srcem,
pripravljeni, da z motiko potolčeva belouške
in med iskanjem obrneva vsak kamen.

Ona ima ognjevarne roke,
skriva jih v pečici kot kača noge,
v pravilni liniji izteguje vrat, teme in brado,
na nebu spremlja majhne brazgotine,
ki jih letalo izpušča iz zadnjice.

Na meni se ne more opeči,
ne more izvedeti mojega imena.
Imava trdno uperjene zenice, uokvirjene s trepalnicami,
ki kalibrirajo kot popki,
majski popki,
s pogledom pospremijo noge in glave.

Tako sem srečna, da te imam,
ukradla si del avta, toda nihče ga ne more voziti
in zdaj štopaš in pri tem razmišljaš,
kaj mi je bilo tega treba.

Tvoj travnati jezik skriva laži,
sladke, poletne spremembice, in potem me imaš še raje.

Ko v ustih raztapljaš moje ime,
bi prisegla, da je to neko drugo ime.
Ko me z ustnicami poljubljaš po licu,
bi prisegla,
da to ni moje lice.

Prevedla: Barbara Pogačnik

Ovalna

хорватский | Marija Dejanović

Diviti se pčeli, ona se probudi prerano pa sama obleti mrak
i umjesto peludi, pokupi sjaj usnulog,
toliko glatkog ruba balkona, da se čini da niz njega
svo vrijeme teče voda
i ta joj se površina lijepi za noge
kao da je stala u med
i ona od tuge padne na pod i prestane.

Ovo mi se događa svakog jutra.

Diviti se ribi, ona je na udicu došla namjerno,
stavili su je na nju prsti velikog, okruglog sunca,
mesnati, grubi palac i kažiprst spljoštili su joj usta u ovalnu ranu
i u nju posadili retoričko pitanje.
Ovo je vještina da svoje tijelo koristiš kao tuđe truplo
i prevariš vlastita očekivanja
bez da se itko razočara.

Ova rana ne boli, s njom si se rodila.

I trčati, diviti se užetu
i njegovoj sposobnosti da u isto vrijeme obuhvati
i promaši središte vrata kojeg drži,
trčati sa svojim užetom za samom sobom
kao da puštaš zmaja bez vjetra,
vezati si prethodno oči
rukama pretvorenima u ograde,

udice i užad.
U mraku slaviti sarkazam ponedjeljka,
kalendara u kojem svaka životinja izgleda isto,
svaki želudac isto,
kljun se nalazi na žirafi,
kugla na tržnici.

Sastrugati sa sebe svoju kožu,
skenirati je u parku
i poslati je sebi mailom.

Napraviti nešto novo, neočekivano.
Možda proliti sok od jabuke.

© Marija Dejanović

Ovalna

словенский

Občudovati čebelo, kako se prebudi prezgodaj in sama obletava temo
in namesto cvetnega prahu zbere lesk zaspalega
roba balkona, tako zelo gladkega, da se zdi, da po njem
ves čas teče voda
in ta površina se ji lepi na nožice
kot bi stopila v med
in ona od žalosti pade na tla in odneha.

To se mi dogaja vsako jutro.

Občudovati ribo, na trnek je prišla namenoma,
nanjo so jo postavili prsti velikega, okroglega sonca,
mesnati, okrogli palec in kazalec sta ji usta sploščila v ovalno rano
in vanjo vsadila retorično vprašanje.
To je veščina, kako svoje telo uporabljati kot tuje truplo
in pretentati lastna pričakovanja,
ne da bi bil pri tem kdorkoli razočaran.

Ta rana ne boli, z njo si se rodila.

In teči, občudovati vrv
in njeno sposobnost, da istočasno zaobjame
in zgreši središče vratu, ki ga ima v primežu,
teči s svojo vrvjo za samo seboj
kot da spuščaš zmaja brez vetra,
si pred tem zavezati oči
z rokama, spremenjenima v ograde,

trnke in vrvi.
V temi slaviti sarkazem ponedeljka,
koledarja, v katerem je vsaka žival videti enako,
vsak želodec enako,
kljun se nahaja na žirafi,
krogla na tržnici.

Postrgati s sebe lastno kožo,
jo skenirati v parku
in jo sami sebi poslati v mejlu.

Narediti nekaj novega, nepričakovanega.
Mogoče politi jabolčni sok.

Prevedla: Barbara Pogačnik