Hana Samaržija 
Translator

on Lyrikline: 12 poems translated

from: хорватский to: английский

Original

Translation

Aubade

хорватский | Marija Dejanović

Aubade je bizon.
Rastvara svoje rogove kao lopoč,
a voda je rosa ishlapjela uslijed pokreta vrata
prema gore. Ta izmaglica skuplja se u uskom,
uzdignutom sloju krzna koje prati kralježnicu
kao bijeli jelen cestovni promet
kad pada snijeg.
Bijele latice lotosa,

ili,
bijela krvna zrnca kao niske od bisera
koje vise sa krovova kad je hladno.
Aubade-dah zaleti se i pojuri svojim kratkim,
strelovitim letom,
moguće kao život bijelog zeca
i ostalih bijelih životinja.

Aubade: jedino je on u cijelom prizoru smeđ.

Sve je ostalo bijelo, svugdje
gdje god malena puška oka
presvučenog tankom mrazovom opnom
može načiniti trapez.
Jedino je smeđe stablo s četiri korijena
i sa dvije grane.

Ne znam zašto, aubade

me podsjetio na žonglera
koji čeka da se na pješačkom prijelazu
pojavi zeleno svjetlo. Zatim počne bacati u zrak
prašnjave teniske lopte,
kuglu po kuglu,
nalik na velike, pretjerano pravilne orahe,
tup.
Kad bi bar jedna ispala na mokru cestu,
otkotrljala bi se pod haube auta
koji čekaju znak da krenu
i dan bi bio osiromašen.

Ovako, nema greške.
Nema blata na rukama.

Moja je ljubav
lovac koji nišani
u prazan prostor između rogova.

© Marija Dejanović

Aubade

английский

Aubade is a buffalo.
It unwraps its horns like a lotus,
and water is dew, strewn with a faint
twist of the neck. This mist forms a thin,
dense layer of fur that trails its spine
like a white deer trails traffic
when it is snowing.
The white petals of a lotus

or,
white blood cells, like pearl necklaces,
which hang from roofs when it turns cold.
Aubade rushes and races with its brief,
darting haste,
like the life of a white rabbit
and other white animals.

Aubade: the only part of the scene that is brown.

Everything else is white, wherever
the round rifle of the eye
beneath its thin frosty membrane
can perform the splits.
Brown is only a tree with four roots
and two branches.

I do not know why, but aubade

reminded me of the juggler,
who waits for the traffic lights
to turn green. He then hurls
dusty tennis balls,
ball by ball,
like large, smooth walnuts,
dum.
If one were to drop on the road,
it would roll beneath a car waiting for its mark
and ruin the day.
This way, make no mistake.
There is no mud on its hands.

My love is
a hunter that aims
for the empty space between two horns.

Translated by: Hana Samaržija

Luksuz: zašto smo voljeli plakati i koliko nam je sve to značilo

хорватский | Marija Dejanović

Dok je bijela bila redukcija i sjeverni pol,
ljubičasta je bila boja našeg obilja.
Od rođenja, jeli smo grožđe,
nosili ljubičaste toge
i na sajmovima plastike marili samo za glatke,
sintetičke stvari.

Išli smo u restorane u Rimu
i tražili da nam u plastičnim posudama
daju ljubičastu kremu
koju smo onda nosili van
i mazali po plahtama hotelskih soba.
Ni sobe ni kremu na kraju ne bismo platili.

Na vlastitu razmaženost brzo smo se navikli,
sitne krađe i zlostavljanja
ubrzo su nas prestale žalostiti
onako kako se to događalo u početku.
U Rimu smo saznali: jedini pravi luksuz
rijetka je tkanina

i nabavlja se od prekomorskih izvora
gdje ga melankolične tkalje izvlače
iz suznih kanala koala, činčila
i pandinih mladunaca.

Bili smo ipak previše lijeni
da se upustimo u trgovačke pothvate
i rekli smo: ako želimo doista propasti,
moramo sami uzgojiti bol.
Počeli smo se truditi još kao tinejdžeri.

Stiskali smo očne kapke
i zamišljali kako je svijet grozan i surov
te da je svaki od nas sam i nezaštićen
držeći se pritom za ruke. Pokušali smo se ponekad
i ugristi za usnicu.
Mislili smo pritom na aubade.

Ne bi li nam ispalo malo ljubičaste krvi
kojom ćemo kuglicu vate obojiti
u melankolično, jesensko vino

zarili smo tanke nokte
svaki u svoju veliku ciklu
i plakali, okrenuti jedno drugom leđima,
koliko smo već toga dana mogli.

© Marija Dejanović

Luxury: why we loved crying and what it all meant to us

английский

While white were reduction and the North pole,
purple was the colour of our wealth.
Since birth, we've been eating grapes,
wearing purple robes,
and, at plastic fairs, only caring for smooth,
synthetic things.

We went to restaurants in Rome
and asked them to, in plastic dishes,
serve us purple cream
that we would then carry out
and spread on the walls of hotel rooms.
We never paid for the rooms, nor for the cream.

We quickly got used to our excesses,
our small thefts and abuses
soon stopped worrying us
the way they did at the beginning.
In Rome we learned: the only real luxury
is a rare fabric

to be acquired from abroad,
where melancholic seamstresses
weave it from the tear ducts of koalas,
and young pandas.

We were still too lazy
for business endeavours
and said: if we really want to fall apart,
we'll have to breed our own suffering.
We started trying in our teenage years.

Pressing our eyelids,
we imagined the world as awful and cruel
and ourselves as alone and unprotected,
and held hands. We would sometimes try
to bite our lips.
Doing it, we would think of aubade.

Hoping to let some purple blood
that would stain a cotton bud
in melancholic, autumn wine

we each dug our thin nails
in our own large beet
and wept, facing each other's back,
as much as we could.

Translated by: Hana Samaržija

ZVUK

хорватский | Marija Dejanović

Jutros sam u snu uspjela zvučati
kao mehaničko biće. Ton mi je svijetlio
u tisuću maternica

koje su letjele iz mojih usta. Probudila sam se
i živim u zvučniku,
prozor mi vibrira kamionima

koji prolaze cestom. Tragovi su mi savijeni
kao sirene na glavnim trgovima.
Protegnula sam se i tražila ljude da posvjedoče:
tu sam sunce u obliku konja,
živim u vunenom jajetu.

Povoji su nepropusni svjedoci želje
da izletim u žilice
na listovima slobodnog bilja. Jutro je

želja da me nema
kao da se glazba nije dogodila.

© Marija Dejanović
from: Etika kruha i konja
Zagreb: SKUD IGK, 2018

The Sound

английский

This morning, in my dream, I sounded
like a mechanic creature. My tone burned
in the thousand uteruses

dashing from my mouth. I woke up and
now live in an amplifier,
my window reverberates with the trucks

passing down the road. My signs are bent
like the sirens on main squares.
I stretched and sought men to bear witness:
here I am a horse-shaped sun,
living in a woolen egg.

The binds are witnesses of my desire
to creep into the veins
on the leaves of free plants. The morning is

the desire to disappear,
as if there had been no music.

Translated by: Hana Samaržija

Fotografija patke

хорватский | Marija Dejanović

Fotografirala sam patku
koja stoji na drvenom trupcu
da ti pokažem patku i trupac
ili da kažem: bila je patka.
Ostatak dana nanosim šminku na lice
pa gledam u sebe iz daljine dok se ne prepoznam
i onda si mahnem,
kažem si dobar dan.
Kad se dovršim, kažem: ovo su usta

ili, ovakva usta:
i uronim usne u sjemenke velikog nara
i izreknem Nar,
bio je nar,

ovakav nar:
i onda ga progutam.

Pojavljujem se samo za sebe
i te izvedbe prate pljuskovi
skakavaca i zrikavaca
s niskog neba krošanja.
Oni su zapravo isto stvorenje,

samo što je jedan davno izgubio plač
kad ga je zakopao u grudi zemlje
da ga sačuva
i onda zaboravio.

Zeleno na očima, crveno na ustima,
drugi je zadržao u sebi svoj plač
i nabavio reket za badminton,
reket nalik na onaj kojim smo
u djetinjstvu udarali hruštove koji lete
i neki su ih, kad ih sruše na pod,
još polovili rubom,
kriveći tako obruče reketa
i trgajući njegove žice,
ali nikako ne ja.

Patka je jutros jela nar.
Ili, patka je jučer snijela taj nar.
Bila je crvena,
crvenog kljuna i crvenog repa,
bila je zelena,
kao skakavac, zrikavac,
crvena i zelena kao meso koje sjedi na travi.

Dan je standardan
kao rane na koljenima,
laktovima,
listovima i bedrima djevojčica
koje igraju nogomet
na minskom polju
u travi višoj od njihovog struka.

© Marija Dejanović

The Photograph of a Duck

английский

I photographed a duck
that stood on a wooden trunk
to show you the duck and the trunk
or to say: there was a duck.
I spend the rest of the day applying make-up
and then watching myself,
observing myself from the distance, until I
recognize myself, and wave hello.
When I am done, I say: this is a mouth

or, this kind of mouth:
and I immerse my lips into a large pomegranate
and say Pomegranate,
there was a pomegranate,

this kind of pomegrate
and then swallow it whole.

I only appear for myself
and these acts entail storms
from a low sky of treetops,
locusts and crickets.
They are actually the same creature,

only one had long lost its cry
when it buried it in the earth
to shelter it
and then forgot it.

Green on the eyes, red on the lips,
the other held on to its cry
and got a badminton racket,
a racket like the one which we,
as children, used to strike flying beetles
and some used to, after knocking them down,
halve them with the racket’s edges,
crooking its rims
and ripping its net,

but not me.

This morning, the duck ate pomegranate.
Or, it had yesterday hatched that pomegranate.
It was red,
with a red beak and a red tail,
it was as green,
as a locust, a cricket,
as red and as green as meat sitting on grass.

The day is as standard
as the wounds on the knees,
elbows,
calves and thighs of the girls,
playing football,
on a mine field,
in grass rising above their waist.

Translated by: Hana Samaržija

Ugasiti hrast

хорватский | Marija Dejanović

Nismo‌ ‌takve‌ ‌da‌ ‌propustimo‌ ‌
spomenuti‌ ‌uzore:‌ ‌djevojčica‌ ‌baca‌ ‌
sve‌ ‌osim‌ ‌pepela‌ ‌u‌ ‌šahtu.‌ ‌Ne‌ ‌znamo‌ ‌ ‌
što‌ ‌ćemo‌ ‌s‌ ‌tim‌ ‌

roletama‌ ‌od‌ ‌lisičjeg‌ ‌bijega‌ ‌
napetim‌ ‌između‌ ‌dva‌ ‌stakla.‌ ‌
Propustit‌ ‌ćemo‌ ‌sunce‌ ‌ili‌ ‌nećemo?‌ ‌
Počne‌ ‌li‌ ‌kiša,‌ ‌

propustit‌ ‌ćemo‌ ‌odlazak‌ ‌na‌ ‌pogreb‌ ‌
kao‌ ‌što‌ ‌su‌ ‌onog‌ ‌dana‌ ‌propustili‌ ‌ ‌
ugasiti‌ ‌stari‌ ‌hrast‌ ‌
jer‌ ‌se‌ ‌priroda‌ ‌može‌ ‌sama‌ ‌brinuti‌ ‌o‌ ‌sebi.‌ ‌
Postavit‌ ‌ću‌ ‌previše‌ ‌pitanja.‌ ‌

Nemoj‌ ‌mi‌ ‌čestitati‌ ‌rođendan,‌ ‌
ni‌ ‌tebi‌ ‌tvoja‌ ‌majka‌ ‌nije‌ ‌brojala‌ ‌zube‌ ‌
pa‌ ‌si‌ ‌ispala‌ ‌sasvim‌ ‌u‌ ‌redu,‌ ‌nisi‌ ‌li,‌ ‌

nije‌ ‌li‌ ‌ispalo‌ ‌sasvim‌ ‌u‌ ‌redu‌ ‌ ‌
brojati‌ ‌zrna‌ ‌graha‌ ‌ ‌
umjesto‌ ‌uzastopnih‌ ‌odlazaka‌ ‌sunca?‌ ‌

© Marija Dejanović
from: Etika kruha i konja
Zagreb: SKUD IGK, 2018

Putting Out Oak Trees

английский

We are not of the kind that doesn’t
credit its sources: a girl flushes all
but ashes down the drain. We don't know
what to do with those

blinds made out of lost foxes
stretched taut between glass sheets.
Will we be late for the sun,
or won’t we? If it rains,

we are going to miss the funeral,
like the time they missed
putting the oak tree out
because nature can take care of itself.
I will ask too many questions.

Don’t bring up my birthday,
your mother didn’t count your teeth either
but you turned out just fine, didn't you,

didn’t it turn out just fine
counting red beans
instead of each escaping sun?

Translated by: Hana Samaržija

Island

хорватский | Marija Dejanović

1.
Otići ću živjeti na Island
kao jato ptica, dva snopa žita
koja hodaju po suncu
do nesvjestice, kože
mekim uzdama upregnute
u vrtoglavicu.

Kažem: pouzdano je.
ne znači: sigurnost,

znači:
tijelo mi je svezano
i plutam kao ameba,
slobodna
kao pojas za spašavanje
bez čovjeka
koji se utapa.

Taj je prazan centar
Island:
moja potreba
da budem topla
bačena u vodu

moja želja
da te vidim
raznesena bombom
iz mog trbuha

moje ruke
drže dalekozor
i gledaju me s obale
u eksploziji
koja me zove

da zaboravim svoje ime.

2.
Island.
Nakana da se postane hladna.
Da imam samo sterilne misli
i izgovaram samo jednostavne rečenice,
da se nasučem na kamen mokre soli
i jedem nezačinjenu zobenu kašu,

nosim debele vunene čarape,
odreknem se blizine ljudi
i jednom mjesečno posjećujem
bijele lisice.

Voljela bih vječnu zimu,
da je dvorište moje sobe
njezino carstvo
i da legnem na njene jastuke,

da mi priča kako je u mladosti
sjedala na prsa mladića
i s njima ostajala
dok im ne ponestane
zraka u plućima.

3.
Šaljem ti pismo s Islanda:
ovdje je sve bijelo,
kao na snimci oblaka
kroz prozor aviona
kad sam ti dolazila.

Tijekom dana, nebo se činilo
kao da je Sjeverni pol.
Zemlja se nije vidjela.
Po noći, tlo prizemljenja
izgledalo je kao zvjezdana mreža.

Prešućujem smeđe detalje.
Lažem da je padao snijeg.
Pismo na kraju ne pošaljem,
ne počnem mrziti svijet,
zavučem se gola u krevet
i ne plačem.

4.
Tvoja je jezgra malena,
rumeno mekano glatko
tkivo pod hrpom noževa.

Jednoga bijelog jutra,

izvući ću jednog po jednog
kao klinove šatora
i zabosti ih u čela ljudi
koji su te razotkrili.

© Marija Dejanović

Iceland

английский

1.
I will move to Iceland
like a flock of birds,
like two bales of wheat,
treading under the sun
to exhaustion, their skin
yoked to vertigo
with soft ribbons.

I say: it's reliable.
this doesn't mean: safety,

this does mean:
my body is bound
and I am floating
like an amoeba
as free as
a life belt
without a
drowning man
to rescue.

This empty core
is Iceland:
my need
to be warm
and thrown into water.

my desire
to see you
blown up by a bomb
from my stomach

my hands
hold binoculars
watching me from the shore
in an explosion
inviting me
to forget my name.

2.
Iceland.
The desire to become cold.
To only have sterile thoughts
and mouth simple sentences,
to mount a rock of wet salt
and eat plain oatmeal,

to wear thick woolen socks,
to forsake human touch,
and, once a month, to visit,
white foxes.

I would like an eternal Winter,
I would like my room's yard
to become its empire.
I would sprawl on her cushions,

and have her tell me that, in her youth, she
would sit on the chest of young men
and stay with them
until they ran
out of breath.

3.
I am sending you a letter from Iceland:
here everything is white,
like the clouds I captured
from the airplane window
when I came to see you.

During the day, the sky seems
like the North pole.
You cannot see the ground.
During the night, the soil
looks like a web of stars.

I omit the brown details.
I lie it snows.
In the end, I don't send the letter,
I don't begin hating the world,
I don't curl into bed naked,
and I don't cry.

4.
Your core is tiny,
flushed, soft, smooth tissue,
beneath a pile of knives.

On a white morning,

I will draw them one by one,
like nails from a tent,
and stab them in the foreheads
of those who exposed you.

Translated by: Hana Samaržija

Cementna

хорватский | Marija Dejanović

Moji prijatelji žive u prostorima između ormara i zida
koje je nemoguće dosegnuti,
koliko god istezala ruke, paučinasta šutnja
ulazi u moja usta; moji su prijatelji tamna
tišina kreča
Kažem joj: odaberi okvir za sliku
i promoli kroz njegovo
prazno tijelo
svoje tjeme,
mekano korijenje kose do koje sunce ne dopire,
posuto brašnom,

iskradi se iz njegove kuhinje ili skoči kroz prozor
sa desetog kata,
dočekat će te čestice mogućnosti
kao pepeljasto cvijeće kvartovskog parka

Tvoje oči: simboli za prepune, otežale grudi,
obješene od očevog pogleda,
konjskog mlijeka i poklona
koji su izostali s tvoje kože
umjesto muževih okrutnih usana

Njegove riječi skupljaju se u tvom pupku,
preko trbuha penju se do vrata,
Te su riječi čempresi s groblja

i odjednom, umjesto prašine,
ti si ono što visi s lustera

Moji su prijatelji moji jer nisu ničiji,
jedino sebe slušaju, sebe dodiruju
i samo sa sobom plaču,
moj prijatelj je noga stola
čija se špranja zabada u meso kažiprsta
pri selidbi

Moj prijatelj: mala plastična kugla
ispunjena smeđom tekućinom

Moj je prijatelj kovrčava dlaka
u odvodu njezinog grla

Kaže joj: skupa smo stvarali granice
da možemo zajedno brisati namještaj
Kaže mu: lako je raspasti se, teško je
vilicom nabosti grašak

Moji su prijatelji prve tuge
koje sam mogla istinski voljeti

Oni će prvi donijeti odluke
i jedini ih dosljedno provesti

Moji su prijatelji visoke zgrade
koje se rukama drže za temelje

Moji su prijatelji avion
s cementnim nogama

© Marija Dejanović

Concrete

английский

My friends live in gaps between the wardrobe and the wall
that are impossible to reach,
as I stretch my arms, a web of silence
enters my mouth; they are the shady silence of plaster.
I tell her: choose a picture frame
and stick your scalp through its hollow body,
push the supple roots of hair untouched by sun,
sprinkled with flour,

sneak out of his kitchen or jump through the window
from the tenth floor, you'll land on the atoms of possibilities
like the ashen flowers in the district park.

Your eyes: symbols for bursting, heavy breasts,
sagging from your father's eyes, from equine milk, and presents
that shed from your skin instead of your husband's cruel lips.

His words gather in your bellybutton,
and crawl to your neck, like cypresses in the cemetery,
and suddenly, instead of dust, it is you hanging from the chandelier.

My friends are mine because they are no one’s,
they only listen to themselves and touch only themselves,
my friend is the table leg
whose splinter pierces your thumb while moving house.

My friend: a small plastic ball
filled with brown fluid

My friend is a curly hair
in the drain of her throat

He tells her: together we drew boundaries
to clean furniture together
She tells him: it's easy to fall apart, it's hard
to pierce a pea with your fork

My friends are the first sorrows
whom I genuinely loved

They are the first to make decisions
and the only ones to carry them through

My friends are tall buildings
whose hands hold the foundations

My friends are an airplane
with concrete legs

Translated by: Hana Samaržija

TRI KREZUBE VJEŠTICE

хорватский | Marija Dejanović

Njezin je pogled nož zaboden u kruh.
Zatvorila je oči da se ne otruse
posivjele uspomene
sa njezinih zjenica.
Stavila sam joj dva zlatnika na vjeđe
i rekla: spavaj, sigurno si umorna.

Jučer je ujutro okrhnula zub.
Spremila je krunu u kutiju i okopnila.
Godinama sam vjerovala da je ona šumska
da su njezini zubi klanci za lješnjake i orah

i možda su doista bili.
Od dana kad se izgubila viđam
kako na svakom od stolova stoji kruh
i u njemu nož.

U našoj je sobi previše kuća.
U svakoj je kući stol.
Na svakom stolu tri krezube vještice
grizu šiljasti kut.

© Marija Dejanović
from: Etika kruha i konja
Zagreb: SKUD IGK, 2018

Three Toothless Witches

английский

Her gaze is a knife stuck into bread.
She closed her eyes not to shed
faded memories
from her pupils.
I placed two shiners on her eyelids
and said sleep, you must be tired.

Yesterday morning, she chipped a tooth.
She put the crown into a box and withered.
For years I believed that she was a forest,
that the slopes of her teeth hid hazelnuts,

and maybe they really did.
Since she vanished, I’ve been seeing
a loaf of bread on each table
and a knife stuck in it.

There are too many houses in our room.
In each house, there is a table.
Around each table, three toothless witches
chew at the narrow end.

Translated by: Hana Samaržija

Amfora

хорватский | Marija Dejanović

Posuti se pepelom,
kakva radosna misao nakon stoljeća sna
u amfori,
pod teretom teškog radovanja.
Teškog, jer čekanje,
prsnuti kao kesten u peći i ležati razrovanog trbuha,
tek tada početi sanjati.

Sanjati o početku masline,
modrici na bedru neba koju je vrana
kljunom izvukla iz vlastita gnijezda,
nit po nit,
dok nije ostalo ničega
osim sna o mršavosti i miru, redukciji,
leđima-keramici,
vratima.

Pojaviti se u sunčevoj pregači.
Kao lebdjeti u obrasloj kočiji,
izdići se u stup koji zrači iz otvora zdjele.

Obična drvena posuda –
– tvrda je koštica našeg pozdrava,
a mlohav je njezin gard.

Otvoriti oči,
pozvati vojsku da okupira grad
i smjestiti čelo u udolinu,
naličje zgloba.

© Marija Dejanović

The Amphora

английский

To bury yourself in ashes:
a blissful thought, after a century asleep
in an amphora,
burdened by heavy delights.
Heavy, because on hold,
to burst like a chestnut with its stomach split open,
and to begin dreaming.

Dreaming about the birth of an olive,
the bruised thighs of skies that crows
pluck from their nests with beaks,
string by string,
until there is nothing left
but dreams of skinniness and silence,
ceramic backs
and doors.

To appear in the sun's apron.
To float in a mossy carriage, to
stretch into a column emanating from the bowl.

An ordinary wooden bowl is
the hard core of our greeting,
and slack is its gait.

To open your eyes,
invite the army to invade the city
and lay your forehead in a valley,
the flipside of an elbow.

Translated by: Hana Samaržija

Vrijeme dugog oporavka

хорватский | Marija Dejanović

Došli smo u godine u kojima zrelost
nema veze s godinama:
ptice se sporazumijevaju tako da kretanjem
oponašaju putanje
nebeskih tijela.
Žabe plove morima
koristeći svoje glatke grlene opne
kao jedra.
Sedam dana samoće proteklo je ovako:
prvog dana nisam ni shvatila da sam sama.

Drugog dana, svakodnevica
je bila uobičajena.
Nisam ništa jela
i malo sam spavala,
skuhala sam juhu od tvoje košulje
za slučaj da na vrata pokuca neki gost.
Na kraju sam njome oprala prozore,
bolje je tako nego da bacim
kakvu uvredu u smjeru vrata,
vrata kroz koja nitko ne prolazi jer sam to zabranila,
vrata koja su zaključana,
zašivena u topli zid mojeg želuca,
progutana ježeva kuća.

Trećeg dana, shvatila sam da sam sama.
Ribe su se uplašile i okupile u jato.
Održale su sastanak na kojem su odlučile
da će od sutra živjeti kao srebrni šišmiši.
Letjet će prema svjetlu, zatvoriti oči
i brojati dane senzorima koje nose u grlu.
Odlučila sam ostati sama
i prigrliti svoje novo stanje
kao vrijeme dugog oporavka.

Četvrtog se dana ne sjećam.

Petog se dana dobro sjećam,
ali radije o njemu ne bih govorila.

Šestog sam dana odlučila:
bit ću sama.

I doista, sedmi dan.
Kao da puca led u mojim koljenima,
u mojim zahvalama,
u člancima mene-pauka
koji nalikuje na psa,
u zubima mene-lisice
koja nalikuje na vuka.

© Marija Dejanović

The Time of Long Recovery

английский

We’ve reached the age when maturity
has nothing to do with years:
birds communicate
by aping heavenly bodies
with their movement.
Frogs roam the seas
by using their silky films
as sails.
My seven days of solitude went as follows:
on the first day, I didn’t realize I was alone.

On the second day, my routine
proceeded as usual.
I ate nothing
and slept little,
cooked a soup from your shirt
should I have to welcome some guest.
I ended up using it to clean the windows,
which trumps
hurling an insult towards the door
the door that welcomes no visitors,
the door that is locked,
sown in the warm walls of my stomach,
a hedgehog's home, swallowed.

When, on the third day, I realized I was alone,
the fish got scared and gathered into a flock.
They held a meeting and decided
to proceed living as silver bats.
They’ll fly towards the light, close their eyes,
and count the days with the sensors in their throats.
I decided to remain alone,
and embrace this state
as the time of my long recovery.

I don’t remember the fourth day.

I remember the fifth day well
but prefer not to talk about it.

On the sixth day, I decided:
I will be alone.

And indeed, the seventh day.
Like ice cracking in my knees,
in my thanks,
in me-spider's knuckles,
who resembles a dog,
in me-fox's teeth,
who resembles a wolf.

Translated by: Hana Samaržija

Pravilne linije

хорватский | Marija Dejanović

Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta,
isplivala iz vode.

Svo je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama,
debljina podneva prilazi nam kao pitomi vlak,
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezni,
blago nasmiješeni,
čiste površine i metalnog, zagrijanog srca,
spremni da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen.

Ona ima vatrostalne ruke,
skriva ih u pećnici kao zmija noge,
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilnu liniju,
prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona.

Ne može se na mene opeći,
ne može mi saznati ime.
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci,
pupoljci svibanjski,
pogledom ispraćaju noge i glave.

Tako sam sretna što te imam,
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći
što li mi je sve to trebalo.

Travnati ti jezik skriva laži,
slatke, ljetne preinake kako bi me više voljela.

Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime.
Kad mi ustima ljubiš obraz,
zaklela bih se
da to nije moj obraz.

© Marija Dejanović

Tracing Straight Lines

английский

Yellow inertia of arrival
of fruits, apples, pears,
sprouted from a stone that was dug in like a heel,
swam out of water.

All fruit is yellow
and appears only in hints,
thickness of noon approaches us like a tame train,
regularly, with delicate deviations,
and warns us to be careful,
with mild smiles,
clean surfaces, and heated steel hearts,
ready to smother snakes with shovels,
and to seek them under every stone.

She has fireproof hands, and
hides them in the oven like a snake hides its legs,
stretches her neck, scalp and chin tracing straight lines,
and searches the sky for scars
coming out the backs of planes.

She can't burn herself on me,
she can't learn my name.
Our irises are fixed within eyelashes
that calibrate like flower buds,
buds of May,
escorting heads and tails.

I'm so happy to have you,
you stole a part of the car so nobody could drive it,
and now you are hitchhiking, wondering
whether it was worth it.

Your grassy tongue hides lies,
sweet, summery slights that enable you to love me.

When you melt my name in your mouth,
I’d swear it's not my name.
When your mouth kisses my cheek,
I’d swear it's not my cheek.

Translated by: Hana Samaržija

Ovalna

хорватский | Marija Dejanović

Diviti se pčeli, ona se probudi prerano pa sama obleti mrak
i umjesto peludi, pokupi sjaj usnulog,
toliko glatkog ruba balkona, da se čini da niz njega
svo vrijeme teče voda
i ta joj se površina lijepi za noge
kao da je stala u med
i ona od tuge padne na pod i prestane.

Ovo mi se događa svakog jutra.

Diviti se ribi, ona je na udicu došla namjerno,
stavili su je na nju prsti velikog, okruglog sunca,
mesnati, grubi palac i kažiprst spljoštili su joj usta u ovalnu ranu
i u nju posadili retoričko pitanje.
Ovo je vještina da svoje tijelo koristiš kao tuđe truplo
i prevariš vlastita očekivanja
bez da se itko razočara.

Ova rana ne boli, s njom si se rodila.

I trčati, diviti se užetu
i njegovoj sposobnosti da u isto vrijeme obuhvati
i promaši središte vrata kojeg drži,
trčati sa svojim užetom za samom sobom
kao da puštaš zmaja bez vjetra,
vezati si prethodno oči
rukama pretvorenima u ograde,

udice i užad.
U mraku slaviti sarkazam ponedjeljka,
kalendara u kojem svaka životinja izgleda isto,
svaki želudac isto,
kljun se nalazi na žirafi,
kugla na tržnici.

Sastrugati sa sebe svoju kožu,
skenirati je u parku
i poslati je sebi mailom.

Napraviti nešto novo, neočekivano.
Možda proliti sok od jabuke.

© Marija Dejanović

Oval

английский

To admire a bee: she wakes up early and flies around darkness,
and, instead of pollen, gathers the shine of a sleeping
balcony railing, so smooth it seems to
overflow with water,
and that surface sticks to her feet
like she stepped in honey, and
she falls to the floor in sorrow and stops.

This happens to me every morning.

To admire a fish: she gets hooked by choice,
she was put there by the fingers of a round sun, whose
meaty forefinger and thumb flattened her mouth into an oval wound
and dropped in it a rhetorical question.
It's the skill of using your body as someone else’s corpse
and cheating your own expectations.
without disappointing anyone.

This wound doesn’t hurt, you were born with it.

And to run, to admire ropes
and their ability to both engulf and miss
the middle of the neck they're choking,
to run with your rope after yourself
like flying a kite with no wind,
to blindfold yourself
with arms you turned to fences,

hooks and ropes.
To celebrate in the dark the sarcasm of a Monday,
a calendar where every animal looks the same,
every stomach the same,
where beaks are on giraffes,

and spheres at markets.

To scrape off your skin,
scan it in the park
and mail it to yourself.

To do something new, unexpected.
Like spilling apple juice.

Translated by: Hana Samaržija