njen mobitel ponovno zvrči.  
u kasno ljetno popodne u Rua Garrett
s nogom preko gole noge & licem

Monice Vitti (iz Antonionijeve L’Avventura)
dok lista Marie Claire & ispija svoj espresso
ona nema razloga za brigu. A poesia está na rua

s fasade za njenim leđima pod hrpom
poderanih postera proviruje stari plakat
iz doba Salazara; u areni nedaleko od stadiona

upravo muče (“ali ih nikada ne ubijaju”)
bikove. njihov otegnuti urlik uvlači se
na balkone, zalazi u begonije i klima uređaje,

dok s radija lagano dopire vječna Amalia . . .
jer fado je fado je fado je fado
taj mali čekić duše

koji kucka o unutrašnje zidove lubanje
diskretno kao njene potpetice
o izlizane lučke pločnike.

& tad ponovno diže pogled da se uvjeri
da je još uvijek motrim podjednako znati-
željno kao maloprije. nešto dalje

na slobodnom mjestu za Pessoinim stolom
njena klinka slaže Pokemone.
koje li udaljenosti pomislim

i sjetim se Friedrichove rečenice:
“kad istjeruješ vraga pripazi
da ne istjeraš ono najbolje.”