Tomica Bajsić

хорватский

Matthias Jacob

немецкий

U KRUGOVIMA

čovjek hoda mirnije prema noći
                                                       koji u svom srcu nosi mnoge ponoći
                                                                                        Edvin Rolfe

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
                                   smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
                                                bez cilja, bez cilja.

© Tomica Bajsić
Из: Južni križ
Goranovo proljeće, 1998
Аудиопроизводство: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

IN KREISEN


                                                        Der Mensch geht ganz gelassen in die Nacht;
                                                        Trägt er im Herzen selbst viel Mitternacht.

                                                                                                                Edwin Rolfe




manchmal scheint mir – ich lebe eine geborgte zeit
meine freunde sind tot, über friedhöfe verstreut
von den tafeln gewischt kein einziger schaffte das dreissigste jahr
leute, mit denen ich brot brach
in denselben bunkern schlief, durch dasselbe
gras und dieselbe nacht lief auf panzer kletterte, mit dem
gesicht auf die erde fiel bedrängt von kugeln und granaten
(oh süße friedliche erde die du unsere gebete kennst)
ihre geister kommen jetzt als letzte worte:
gibt es noch saft? fragt einer der beim angriff stirbt.
pass auf meinen bruder auf sagt ein anderer ihn tötet dann ein panzer
ein dritter will sich erinnern wer er ist und woher er kommt
während sein gehirn langsam erlischt (er wurde in den kopf getroffen)
was ist da los? fragt ein vierter und greift nach einem glas bevanda
richtet den blick auf die berge wo der hinterhalt ihn erwartet
ein fünfter schweigt doch seine augen mögen sagen:
der tod.



manchmal scheint mir ich hätte eine kette zerbrochen
wache auf in der nacht ohne luft durch
das offene fenster rauschen vierzehn stockwerke
(aus den holzkisten steigt geruch nach verbranntem fleisch)
Christus der Heiland klafft stets als frische wunde in schwarzen wolken
elektrische funken wirbeln fluchen und preisen
die zeit da man schweine mit menschen fütterte
unten gibt es ein haus – vor hundert jahren war es blau
doch jetzt hat es kein dach und seine fenster sind offene höhlen
innen – eine ruine, aber seltsam: nachts wird es lebendig
vergessene balkone füllen sich mit blumen und licht
rundliche schwarze frauen in turbanen lehnen gegen die
rostige brüstung und das schwache echo ihres gesprächs
flüstert: mehrere hunderttausend liegen tot auf diesen feldern
wo meine stiefel die sohlen verloren
wo meine augen versanken im morast des alls und
mein herz, die eisentrosse, bricht vom anker
schwirrt durch die luft in blinden kreisen:
ohne ziel, ohne ziel.

Aus dem Kroatischen von Matthias Jacob