Zvonko Maković

хорватский

Miljenko Kovačićek

английский

Mimo

Otvorio sam vrata i, zastavši na pragu,
opazio kako svoje male pomake
doživljavam kao nešto savršeno klisko,
nešto lišeno odluka, lišeno pristajanja.
Vani je protjecalo vrijeme
koje sam sasvim jasno prepoznavao
kao gomilice dogadaja,
nečeg meni stranog,
nepoznatog i nedohvatljivog.
Ali isto tako i nepriželjkivanog.
Viđeno sam prisvajao tek u odbljescima:
bez prohtjeva.
Odbljescima upućenim nekom drugom koji
bi trebao biti ja,
ali to nikako ne može
niti to želi.
Nedefinirana svijest o vlastitoj praznini
pojavljivala se puna samodopadnosti.
Ono ispred, ono što se jasno moglo vidjeti
s mojeg praga, bila je tek neželjena daljina,
drugi pol jednog istog vremena koje
protječe zastajkujući.
Jedan kratak trzaj dovoljan je da
glatka opna stvarnog naprsne,
a iz finih pukotina da nahrupi strah –
taj jedini pravi osjećaj koji povezuje
viđeno s onim koji vidi.
Ali ne: nastoji se zadržati mir,
nastoji se ne remetiti tako dobro
iskonstruiran odnos pun dubokog nepripadanja.
Okrećem se i ne vidim nikoga iza sebe
kome bi bile upućene ljeskave krhotine
koje mi prolaze kroz oči.
Netko pokazuje rukom
na nekog tko prolazi.
Netko se zaustavlja u želji da se
nekome obrati i, kad to ne uspije,
svom licu nametne izraz priglupe komičnosti.
Netko, tko samo poskakuje u mjestu,
zaklonjen je slučajnom utjehom.
Netko, potpuno slučajan,
potpuno slučajno otkrije davno prikriveni prezir.
Iz nijemog čudenja polako izbija
zbunjenost.
To prije svega.
Zatim – neočekivana radost
što se može stvarno lučiti od izmišljotina.
Zatim sumnja u ispravnost takvog kategoriziranja.
Zatim opet panična bojazan
da je sve ipak nedokučivo.
Onda mirenje,
onda tupo predavanje,
onda se opna iznova skrućuje i stvari postaju
daleke, daleke...
Dvije zone nalik magnetskim poljima
bez snage privlačenja;
dva svijeta koja čak niti ne protuslove.
Dva bića koja su odavno
iskusila vlastitu prolaznost.
Dva dogadaja
koja se uvijek opredjeljuju za poziciju mimo.
Ni povrh, ni nasuprot.
Baš tako: biti na poziciji mimo.
“Baš tako: biti na poziciji mimo” –
To nije iznova napisana rečenica.
To nije rečenica.
To je biti mimo svega napisanog.
To je biti i nesvjesno netko nepoznat
i sebi i drugima.
To je rečenica nekoć napisana.
To je samo rečenica.
I to je, i to bi bilo, možda,
tek ono što se navikava razlikovati.
Izdvojeno – u okviru vrata.
Izdvojeno – na ulici koja se vidi s vrata.
Usredsređeno na svoje male sakupljačke strasti
koje netko imenuje stvarima
što teku kroz vrijeme.
Stvarima koje bi se mogle mimoići.
Stvarima koje se polako tope,
koje se bez sjećanja uvlače u riječi.
U riječi pune mirnog pribojavanja.

© Zvonko Maković
Из: Ime
Аудиопроизводство: 2006, Literaturwerkstatt Berlin

Past

I opened the door and, having stopped at the porch,
I noticed how I experience my movements
as something perfectly slippery,
something deprived of decisions, deprived of agreement.
Time was passing outside.
I used to recognize it quite clearly
as little heaps of events,
of something strange to me,
unknown and unreachable.
But also unwanted.
I accepted what was seen only in reflections:
without any demands.
In reflections directed to somebody else who
should be me,
but who can not
and does not want to.
The undefined awareness of my own emptiness
appeared full of self-sufficiency.
That in front, that could clearly be seen
from my porch, was only an unwanted distance,
another pole of one and the same time which
passes stopping now and then.
One quick jerk is enough for
a smooth membrane of the real to crack
and for fear to break out of the fine rifts –
this only real feeling that connects
the seen with the one who is seeing.
But no: efforts are made to keep the peace,
not to disturb such a well
constructed relation full of deep not belonging
to which shiny fragments that pass through my eyes
would be directed.
Someone points with his hand
to someone who is passing.
Someone is stopping wishing to
address somebody and, failing that,
imposes an expression of dumb oddity on his face.
Somebody, who is only jumping in place,
is protected by accidental,
quite accidentally discovers contempt hidden long ago.
Confusion
slowly breaks out of the mute surprise.
That above all.
Then – unexpected joy
that can really be separated from figments.
Then doubt about the correctness of such categorization.
Then again panic fear
that nevertheless nothing is reachable.
Then calming,
then blunt surrender,
then the membrane hardens and things become
distant, distant...
Two zones resembling magnetic fields
without the power of attraction;
two worlds that do not even contradict.
Two accumulations that felt their transience
a long time ago.
Two events (events written with a small letter)
that unconsciously decide for the position past.
“Exactly so: to be on the position past” -
this is not a sentence written again.
This is not a sentence.
This is to be past everything written.
This is also to be unconsciously somebody unknown
to oneself and to the others.
This is a sentence written once upon a time.
This is only a sentence.
And this is, and this would be perhaps,
just what is getting used to distinguishing.
Separated – in the door frame.
Separated – in the street that can be seen from the door.
Concentrated on its little collecting passions
which somebody names things
that flow through time.
With things that could be avoided.
With things that slowly melt,
that without memory creep into words.
Into words full of quiet fears.

Translated by Miljenko Kovacicek