Zvonko Maković

хорватский

Alida Bremer

немецкий

Otisak olovke

Štogod da dotaknem,
dodirne me vrijeme.
tako strpljivost, oprez

nepodnošljivu blizinu.
Meki predmeti postaju
osobine, a osobine tvari.

Samo tvari.
U bilježnici se odjednom
budim kao gipka ruka,

točnije – pokret. Budim se
u tekućini. Kao
melodija što odzvanja u

sobi usnulih mladenaca.
Lebdim i postojim uvijek
u bijegu. Jer sam uzdah.

Pomisli samo kako je dobra
priroda kada me mijenja poput
novca. Kad u svakom

mojem zrncu vidi dosljednost,
vjernost. Upravo tako:
dosljednost i vjernost.

© Zvonko Maković
Из: Prah
Аудиопроизводство: 2006, Literaturwerkstatt Berlin

Bleistiftspur

Mich berührt die Zeit,
was auch immer ich berühre.
Geduld, Vorsicht,

unerträgliche Nähe.
Weiche Gegenstände werden zu
Eigenschaften, die Eigenschaften zu Stoffen.

Nur zu Stoffen.
Ich erwache plötzlich im Heft
wie eine biegsame Hand,

genauer – wie eine Bewegung. Ich erwache
in der Flüssigkeit. Wie
die Melodie, die im Zimmer

der schlafenden Brautleute tönt.
Ich schwebe und existiere immer
auf der Flucht. Weil ich ein Seufzer bin.

Stell dir nur vor, wie gut die Natur ist,
wenn sie mich wie Geld wechselt.
Wenn sie in jedem meiner

Körnchen Beharrlichkeit sieht,
Treue. Genau so:
Beharrlichkeit und Treue.

Aus dem Kroatischen von Alida Bremer