Zvonko Maković

хорватский

Miljenko Kovačićek

английский

Poslije

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije.
Kada čitam rečenice koje drugi pišu,
sve mi se čini jasnim i laganim.
Kao list papira koji još odolijeva vatri,
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan.
Poput varke, poput slike koja ushićuje.


Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti,
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce.
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora.
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema.


Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv.
Onaj pepeo koji se osipa s prozora,
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige,
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo,
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik.
Kada zamahnem rukom,
hoću li još išta moći osjetiti?

© Zvonko Maković
Из: Prah
Аудиопроизводство: 2006, Literaturwerkstatt Berlin

Later

In poems it always looks different.
When I read sentences written by others,
everything seems clear and easy.
Like a sheet of paper which still resists fire,
which hardly feels the signs of ash
on it. In my yard
ash is so comprehensive.
Like an illusion, like a picture that inspires.

Many write about lost beauty,
about misfortune that comes suddenly and creeps
into a silent, abandoned heart.
However, I would like to say something
about my yard and about the big river
which you should see from the window.
About an ash-tree and two lime-trees which
disappeared the other day.

The mechanism of the fairy-tale has suddenly become
completely inconceivable to me.
The ash that falls from the window,
that black soot that only yesterday
used to be a table, a bed or books,
somebody’s life about which nobody thought very much,
that is stuck in my throat and blurring my sight.
When I wave with my hand,
will I still be able to feel anything?

Translated by Miljenko Kovacicek