Delimir Rešicki
Zamak
Zamak
Za Mariju Čudinu
Samo zato što nije
napadalo dovoljno snijega
Lacan nikada nije stigao
pronaći put u Zamak.
Samo dvojica, bez pitanja
u savršeno pravilnim razmacima
daruju život:
bog i zaborav.
Tako je pisalo na školskoj ploči.
Zamak na trenutak prevari spavača.
Toga jutra
on prvi probuđen
pospano gleda u bijela, beskrajna polja.
Pucaju od zime
stabla u šumarku
kao mrtve kosti
u najlonskim vrećama.
Nije još vrijeme za ustati
premda se, kada iznova usne
neće vratiti prizor sa Zamkom.
Plitki tragovi u snijegu, nevidljive
ranice na jeziku. Tišina.
U gostionici izokrenute stolice
spavaju na stolovima i
plavim, kariranim stolnjacima.
Portret čovjeka pognute glave.
Toplo je u štalama.
Sleđene grančice
u napola srušenome gnijezdu selice
srce je samotne gnoze.
Anđeo smrti, kaže legenda
koju sam izmislio samo za tebe
ima glas koji podjeća na praporce
usamljenih sanjki u noći
kada spušta se most na ulazu u Zamak.
Dugo već nisi pitala tko sam.
U zimskome snu
šišmiši skriveni u ruševnom tornju crkve
obješeni o nebo kao sveta slova
koja nitko ne zna pročitati.
Kada opet polete nećeš
znati da tamo pisalo je
postoji li ili ne postoji
put do Zamka.
