Miroslav Kirin
PITAJTE CIPELU
PITAJTE CIPELU
Što radi cipela u travi u parku? Odmah ju pitajte.
Dajte joj do znanja da je to nedopustivo. Pitajte ju
zašto je sama, gdje joj je lijeva ili desna, zašto ju ne traži.
Zašto je pristala na samoću. Poslije pljuska puna je
mutne vode. Noću se u nju uvlače kukci. No to ju ne grije.
Pitajte ju kako je tako daleko dospjela, da više ne zna gdje joj je druga.
Zar ne osjeća potrebu da ju sretne, da se jedna drugoj ispričaju
i potom budu spokojne? Pitajte ju i gdje joj je čarapa,
koju je netko morao skinuti, zbog vrućine, znoja. I nju mora
tražiti. Da se čarapa ne osjeća odbačenom. Zato brzo u potragu.
Negdje su i hlače, na njima džepovi, kad ih izvrneš, ispadnu
dokumenti, ili ispadne ništa. Opasač, ako postoji na tim hlačama,
drži li još tijelo, ili tijelo njega? Njemu je košulja lisnato stablo,
i cvijet, ponosi se njime. A najvrjednija je glava, ako je još gore,
koja zna gdje joj je lijeva, a gdje desna cipela. No ako nje nema,
nema ni cipele, ni lijeve ni desne, a ova cipela u travi u parku
samo je cipela bez svojega živoga tijela,
i to je ta žalost s kojom je natapa kiša.