Marija Dejanović
Ovalna
Ovalna
Diviti se pčeli, ona se probudi prerano pa sama obleti mrak
i umjesto peludi, pokupi sjaj usnulog,
toliko glatkog ruba balkona, da se čini da niz njega
svo vrijeme teče voda
i ta joj se površina lijepi za noge
kao da je stala u med
i ona od tuge padne na pod i prestane.
Ovo mi se događa svakog jutra.
Diviti se ribi, ona je na udicu došla namjerno,
stavili su je na nju prsti velikog, okruglog sunca,
mesnati, grubi palac i kažiprst spljoštili su joj usta u ovalnu ranu
i u nju posadili retoričko pitanje.
Ovo je vještina da svoje tijelo koristiš kao tuđe truplo
i prevariš vlastita očekivanja
bez da se itko razočara.
Ova rana ne boli, s njom si se rodila.
I trčati, diviti se užetu
i njegovoj sposobnosti da u isto vrijeme obuhvati
i promaši središte vrata kojeg drži,
trčati sa svojim užetom za samom sobom
kao da puštaš zmaja bez vjetra,
vezati si prethodno oči
rukama pretvorenima u ograde,
udice i užad.
U mraku slaviti sarkazam ponedjeljka,
kalendara u kojem svaka životinja izgleda isto,
svaki želudac isto,
kljun se nalazi na žirafi,
kugla na tržnici.
Sastrugati sa sebe svoju kožu,
skenirati je u parku
i poslati je sebi mailom.
Napraviti nešto novo, neočekivano.
Možda proliti sok od jabuke.