Vojislav Karanović (Војислав Карановић)
O čitanju poezije
Treba čitati poeziju.
Ako ne zbog drugog,
Tako možeš da osetiš
Da nisi jedini
Izgubljen. Da ima
Onih koji su više
I lepše zalutali
Nego ti.
Da i drugima nedostaju
Orijentiri. Kao stubovi
Koji izmiču iz ruku
Čim se neko za njih uhvati.
Da i drugi gube glavu
Osetivši da su bez oslonca
U prostoru beskrajnom kao
Ljudska duša.
Otvori knjigu pesama, i osetićeš
Da se svet isto tako cepa
Na mestu gde se prsti tišine
Usecaju u njegovo meso.
Čitajući pesme nazire se
Dubina slutnje da jedino
Pitanja ostaju otvorena.
A da se nad nama
Nešto teško, teže i od
Zemlje, spušta.
Zbog poezije nama izgleda da munje
Imaju manje oštra sečiva.
I da grmljavina
Tone u muk.
Nesanica se rečima
Pripitomljuje.
I manje smeta
Što uveče glavu polažemo
Na jastuk
Kao na giljotinu.