Radmila Lazić (Радмила Лазић)
BIĆU OPAK BABAC
BIĆU OPAK BABAC
Vidim biću opak babac,
Mršava kao pljoska
Kao i sad što sam.
Ne od onih debelguzih
Što valjaju za sobom zadnjice,
Kako veli Selin.
Ne od onih dobroćudnih baba-tetaka
Uz čije je meke i punačke mišice
Lepo prisloniti obraz.
Više nalik onim strašilima za ptice
U našim baštama
Punim rumenih paradajza
Kao dečijih obraza.
Ima takvih bakutanera
Živahnih i ljutih kao osice
Sa očima navrh čela,
Sve vide, sve čuju, i imaju primedbe –
Gunđala od rođenja.
Zvocaću i torokaću povazdan.
Kokodakaću kao kvočka pilićima
O vremenima kada bejah
Mlada i zgodna cura,
I kada momke vrteh oko malog prsta.
Ždrepce i pastuve dok krotih
Sevom oka, sevom suknje.
Prećutkujući sva neverstava
I sve jade,
Kao izgubljene bitke general.
Kao bapcu sve će mi biti dozvoljeno.
Da igram bridž i da plešem
Okretne igre moga doba.
Okretaću se i saplitati
O sopstvene štapičaste noge,
Udenute u trup kao čačkalice u ćevap.
Bakutaner i po!
Klicaće i aplaudiraće mi,
Mladi pametnjakovići skupljeni oko mene.
Bakuta kao reš kifla sa susamom –
Takva ću biti,
Svakom zapadaću za zube, kao i ranije.
Dok sa velikim šeširom i haljinom do poda
Budem šetala po predelima bivšeg života,
Mirišući žutilovku, diveći se vresu,
O svaki čičak zakačinjući podsuknju-dušu.