Hai An 

Translator

ČAMAC SE ISPUNIO, obala je
opustjela, veslali smo satima,

odlazili smo i dolazili,
bijaše to jalov posao,

kazaljke nam se nisu
primicale, ipak,

doplovili smo
u srce nove zemlje,

u njem je već netko
bio;

čamac pun krvi,
njihao se.

Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.
Bacaš mi je posred stranice, pljuuus, nestaju sve riječi da bih podigao pogled.
Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao
usred njezine pjesme To Judgment: An Assay?
Ti mi svojom kosom mijenjaš život,
 kao što «artičoka mijenja okus
svega što se jede poslije nje», kaže Jane.
Kosa je čudne naravi, prividno mrtva: možeš je rezati, paliti, a ipak raste.
I onda je moji živi prsti prevrću, zapliću se u nju, upliću svoj život, tuđi život,
mijenjaju im okus.
Recimo da ti odjednom poželim vidjeti lice dok zabacuješ kosu.
U najboljem slučaju mogu se nadati
tek bljesku tvojih ruku, koje će se pojaviti iznenada,
podignuti kosu, prstima je pročešljati,
a onda opet pustiti da pljusne
preko stranice knjige, nemilosrdno,
poput vode što ju na kraju smjene u brijačnici
iz kante izbacuju na ulicu.

Rano je jutro kad naga žena kleči na kuhinjskom podu i moli.
Dim na toplani izvija se posve uspravno.
Sopran iz Schnittkeova madrigala miješa se s glasom uličnog prodavača
krumpira što dopire odozdo.
Studen se okomito spušta prema korijenu zaboravljene biljke na
balkonu.
Kad je prodavač otišao, ponovio sam taj madrigal i ženin mi se glas
učinio nepodnošljivo usamljenim. Još maločas je bila s njim, a već ju je napustio.
Kao da je odjednom nestala podrška uspravnosti, glas joj se slomio, besciljno
uputio nekamo vodoravno, posve ravnodušno.
Čemu se molila naga žena u zimsko jutro?
Tá njezina je uspravnost u kuhinji posve dostatna.

iz usta mi ispada jezik
to više nije jezik to je golema jetra teleća
onog teleta što su ga zaklali prekjučer
uvjerava me mesar moje omiljene mesnice
ali ja u mesnicu niti nisam otišao
nemam ni omiljenu mesnicu
samo mi je jezik ispao iz usta
ta golema jetra
vraćam je u usta guram u grlo
odustajem kad shvatim da me guši
moj jezik ponovno ispada
vješa se plazi po vratu liže tijelo
moj jezik moj jezik moj preveliki jezik

Tlo - još vlažno od popodnevnog pljuska. Svaka travka nebu uporno vraća
kišu. I u tom, bezazlenom dijalogu,
večer  nismo ni zamijetili – odjednom je bila tu, između dva nadolijevanja
čaja.
Naoblaka se bila raskinula – pozvao sam te da promatramo zvijezde.
Malo znamo o njima, no to neće umanjiti užitak promatranja.
Poslije nastavljamo piti čaj na terasi.
Na podu – kao prazni kožnati novčanik, zgažena žabica. Čini se da sam je donio
na potplatu sandale. Ništa nisam čuo (kao da smrt živog bića mora biti čujna.)
Indijcima se to ne bi dogodilo, kažeš, oni hodaju
bosi iz obzira prema sitnim bićima.
 Neću više hodati noćnim vrtom.
Napiši mi pjesmu o tome, još kažeš, potaknuta čitanjem
starih kineskih pjesnika.
No kako, iz obzira prema kineskim pjesnicima,
napisati pjesmu o zgaženoj žabici?