Uroš Zupan
Translator
on Lyrikline: 4 poems translated
from: montenegrino to: esloveno
Original
Translation
NOĆ U GRADU - POGLED IZ SOBE
montenegrino | Pavle Goranović
Noćas, oživjela je i ulična rasvjeta,
drvoredi skoro pokopani.
Šetaju se vesele figure našeg grada.
Šetaju sebe nalijevo i nadesno.
Šetaju trotoari, automobili šetaju. Šetaju papiri.
A ja samujem, načinom dostojnim samovanja.
Ljudi, zbližava nas to što dijelimo isti tren
proveden u kosmosu, u ovoj besmislenoj svakidašnjici.
I to se još nekim životom naziva –
zamalo da uzviknem, ali niko neće razumjeti.
Gledam kroz prozor svog stana,
kako se u susjednim višespratnicama
stara tijela još jednom onemoćala spuštaju u krevet,
sa nadanjima više nego djetinjim.
Možda je to njihova posljednja noć.
Možda je ovo posljednja noć.
Tako gledam i sebe beskorisnog,
jer dolaze anđeli ravnodušja.
Dok se vani odvija nešto nalik životu
u svijetu koji je memljiva čekaonica,
dok se ljudi, braća, moji savremenici, vesele nestanku,
dolaze anđeli ravnodušja.
Audio production: Kulturno – informativni centar „Budo Tomović“, 2023
NOČ V MESTU – POGLED IZ SOBE
esloveno
Nocoj sta oživela celo ulična razsvetljava in skoraj pokopani drevoredi.
Sprehajajo se vesele figure našega mesta. Sprehajajo same sebe
na levo in na desno. Sprehajajo se pločniki, sprehajajo avtomobili.
Sprehajajo papirji. A jaz samujem, na način dostojen samovanja.
Ljudje, zbližuje nas to, ker delimo isti trenutek
preživet v vesolju, v tej nesmiselni vsakdanjosti.
(Nekaterim se celo zareče, da je to življenje.)
Gledam skozi okno v stanovanju,
kako v sosednjih blokih
stara, onemogla telesa legajo v posteljo,
z upanji bolj otročjimi od otroških.
Mogoče je to njihova zadnja noč.
Mogoče je to čisto zadnja noč.
Tako gledam tudi nekoristnega sebe,
kajti prihajajo angeli ravnodušnosti.
Medtem, ko se zunaj odvija nekaj življenju podobnega
in se ljudje, bratje, moji sodobniki veselijo izginotju,
se v svet, ki je samo zatohla čakalnica,
spuščajo angeli ravnodušnosti.
TVOJIH ŠEST GODINA
montenegrino | Pavle Goranović
Kako bi se po nebu moglo crtati, pitaš.
Tako je počelo naše putovanje do mora.
Uz put, vidiš morskog psa, pa nekog šarenog, ogromnog zmaja.
Maštaš tako lagano
i sve nas pokrećeš na neka pitanja.
I zbilja, samo nebo se jutros namjestilo da se po njemu
mogu nacrtati razni oblici.
Smišljaš oblike koji se mogu crtati po nebu,
smišljaš nebu boje.
Na putu ka moru,
načas nailazimo na maglu.
To je samo sunce povrijedilo oko, kažeš.
I crtaš taj prizor
po staklu. Mjesec se mijenja s onim drugim, kasnijim.
A onda moliš sestru da prestane s plačem,
jer će joj se potrošiti suze.
Tako i bude, ubrzo.
Kad se prostre dio Jadrana pred nama
kad se i po moru može crtati, kao po nebu.
Pred nama se konačno stapaju
mnoge boje, plave boje.
Mnoge od plavih boja. Nekad sam čitao
kako gaučosi razlikuju mnogo sivih boja,
mi vidimo plave, sakupljamo ih po moru,
čak i oni daleki brodovi nanose nam ih po vidu.
Kako se more dotjeralo,
na kraju zaključiš
u ime svih.
Kako se samo more danas dotjeralo...
Audio production: Kulturno – informativni centar „Budo Tomović“, 2023
TVOJIH ŠEST LET
esloveno
Kako bi se lahko risalo po nebu, sprašuješ.
Tako se je začelo naše potovanje proti morju.
Ob poti vidiš morskega psa, pa nekega pisanega, ogromnega zmaja.
Sanjariš s takšno lahkoto,
da nas vse pripraviš do tega, da začnemo spraševati.
In resnično, nebo samo se je danes zjutraj tako namestilo,
da je po njem mogoče risati različne oblike.
Izmišljuješ si oblike, ki jih je mogoče risati po nebu,
izmišljuješ si barve za nebo.
Na poti proti morju,
za trenutek naletimo na meglo.
To je samo sonce, ki si je poškodovalo oko, praviš.
In rišeš ta prizor
po šipi. Luna se menja s tistim, kar pride za njo.
In potem prosiš sestro, naj neha jokati,
kajti porabila bo vse solze.
To se tudi hitro zgodi.
Ko se pred nami razprostre del jadranskega morja,
ko se lahko po morju riše kot po nebu.
Pred nami se končno staplja
mnoštvo barv, modrih barv.
Mnoge od modrih barv. Nekoč sem bral,
kako gauči razlikujejo mnogo sivih barv;
mi vidimo modre, nabiramo jih po morju,
celo tiste oddaljene ladje nam jih nanašajo na vid.
Kako se je samo morje uredilo,
na koncu zaključiš
v imenu vseh nas.
Kako se je samo morje danes uredilo…
TVOJIH PET GODINA
montenegrino | Pavle Goranović
Pitaš me: ima li mozak ruke,
I na stotine drugih, neobičnih pitanja...
I pitaš: ko je stvarima dao imena ‒
ko suncu, ko mjesecu, nama, zemlji...
ko je dao imena riječima.
Mozak mora imati srce,
ili srce ima neki mozak.
Postoji drugo ja, misliš...
Sve to izgovaraš, riječima nevinim i pametnim,
onakvim koje bih i ja rado izgovarao.
Pitaš najviše o onome što bih i sam volio znati.
I sestra tvoja kaže: mi kao da smo u nekoj priči...
Kao da živimo u nekoj priči, ponavlja.
I ne zna ona koliko je u pravu.
Sva ta začuđujuća pitanja
moji su putokazi do konačnog imenovanja stvarnosti.
Šta bismo drugo činili
nego da tražimo stvarima imena.
A ja još o magli,
o onom suncu koje je povrijedilo oko.
Audio production: Kulturno – informativni centar „Budo Tomović“, 2023
TVOJIH PET LET
esloveno
Sprašuješ me: ali imajo možgani roke,
in še stotine drugih, neobičajnih vprašanj…
In sprašuješ: kdo je stvarem dal imena—
kdo soncu, kdo luni, nam, zemlji…
kdo je dal imena besedam.
Možgani morajo imeti srce,
ali pa ima srce nekakšne možgane.
Obstaja drugi jaz, misliš…
Vse to izgovarjaš z nedolžnimi in pametnimi besedami,
s takšnimi, kakršne bi rad izgovarjal tudi jaz.
Največ sprašuješ o tistem, kar bi tudi sam rad vedel.
In tvoja sestra pravi: mi, kot da smo v neki zgodbi…
Kot da živimo v nekakšni zgodbi, ponavlja.
In niti sanja se ji ne, kako prav ima.
Vsa vprašanja, ki se jim čudimo,
so moje smernice do končnega imenovanja resničnosti.
Kaj drugega bi pa lahko počeli,
kot to, da iščemo imena za stvari.
Ampak jaz sem še v megli,
v tistem soncu, ki si je poškodovalo oko.
NEDJELJA U LJUBLJANI
montenegrino | Pavle Goranović
Ljudi su otišli svojim porodicama,
zatvorili se u stanove,
željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla:
vikend nas najprije raduje, a potom iznuri.
Spuštao sam se niz Miklošičevu,
mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance.
Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama
i restoranima pred zatvaranjem.
Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao.
Čuo sam odnekud,
iz javne govornice, valjda, tvoj glas.
Tek tada sam znao koliko si daleko.
Sjećam se još i toga da je
u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici
- lica konobarice se još sjećam -
neki Afrikanac nakon što je platio račun
govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni.
Otišao sam na jedino mjesto
koje me moglo okrijepiti,
tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu.
Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila,
kako su lažni sati mog tumaranja gradom.
Taksisti će nekoga sigurno odvesti,
ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije,
doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.
Nešto kasnije
ta košmarna noć me uvjerila
da postoje dva ista sna
i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.
Audio production: Kulturno – informativni centar „Budo Tomović“, 2023
NEDELJA V LJUBLJANI
esloveno
Ljudje so odšli k svojim družinam,
se zaprli v stanovanja,
ker so si želeli počitka, zdaj že skoraj jutrišnjega dela:
vikend nas najprej osrečuje in potem izčrpa.
Spuščal sem se po Miklošičevi,
pri dnu ulice so zlovoljni taksisti čakali vesele tujce.
Po zamračenih veleblagovnicah je vel hlad,
prav tako po restavracijah, ki jih bodo vsak hip zaprli.
Ta dan po Ljubljani ni nihče prehodil toliko, kot sem prehodil jaz.
Od nekod,
mogoče iz telefonske govorilnice, sem slišal tvoj glas.
Šele takrat sem se zavedel, kako daleč si.
Spominjam se tudi tega,
da je v stari ljubljanski gostilni
– obraz natakarice imam še vedno pred očmi –
nek Afričan, potem, ko je plačal račun,
svoji družbi govoril, da so ljudje tukaj žalostni.
Odšel sem na edini kraj,
ki bi mi lahko vrnil moč,
tja, kjer me čaka moja osamljena pesem o vlaku.
Začel sem pisati, kako lažna je bila ta noč,
kako lažne so ure mojega tavanja po mestu.
Taksisti bodo sigurno nekoga peljali,
jaz se bom vrnil k svojim junakom, ki nimajo biografij,
prišel bo ponedeljek z novo iluzijo.
Malo pozneje,
me je ta noč, polna mor, prepričala,
da obstajata dva čisto ista sna
in da nedelja v vsakem mestu ni enako žalostna.