Marko Pogačar 
Translator

on Lyrikline: 8 poems translated

from: galego, turco, inglês to: croata

Original

Translation

MAZÁS DO XARDÍN DE TOLSTOI

galego | Yolanda Castaño

Eu,
que bordeei en automóbil as beiras do Neretva,
que rebañei en bicicleta as rúas húmidas de Copenhague.
Eu que medín cos meus brazos os buratos de Saraxevo,
que atravesei ao volante a fronteira de Eslovenia
e sobrevoei en avioneta a ría de Betanzos.
Eu que collín un ferry que arribase ás costas de Irlanda,
e á illa de Ometepe no Lago Cocibolca;
eu que non esquecerei aquela tenda en Budapest,
nin os campos de algodón na provincia de Tesalia,
nin unha noite nun hotel aos 17 anos en Niza.
A miña memoria vai mollar os pés á praia de Jurmala en Letonia
e na sexta avenida síntense coma na casa.
Eu,
que houben morrer unha vez viaxando nun taxi en Lima,
que atravesei o amarelo dos campos brillantes de Pakruojis
e crucei aquela mesma rúa que Margarett Mitchell en Atlanta.
Os meus pasos pisaron as areas rosadas de Elafonisi,
cruzaron unha esquina en Brooklyn, a ponte Carlos, Lavalle.
Eu que atravesei deserto para ir ata Essaouira,
que me deslicei en tirolina dende os cumios do Mombacho,
que non esquecerei a noite que durmín na rúa en Amsterdam,
nin o Mosteiro de Ostrog, nin as pedras de Meteora.
Eu que pronunciei un nome no medio dunha praza en Gante
que unha vez suquei o Bósforo vestida de promesas,
que nunca volvín ser a mesma despóis daquela tarde en Auschwitz.
Eu,
que conducín cara o leste até preto de Podgorica,
que percorrín en motoneve o glaciar de Vatnajökull,
eu que nunca me sentín tan soa coma na rue de Sant Denis,
que xamáis probarei uvas coma as uvas de Corinto.
Eu, que un día recollín
   mazás do xardín de Tolstoi,
quero voltar a casa:
o recanto
que prefiro
da Coruña

xusto en ti.

© Yolanda Castaño
from: Varios autores - A Coruña á luz das letras
Iñás-Oleiros: Ed. Editorial Trifolium, 2008
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin, 2015

JABUKE IZ TOLSTOJEVA VRTA

croata

Ja,

Koja sam autom slijedila obale Neretve,

biciklom pobrisala pareće ulice Kopenhagena.

Ja što sam vlastitim rukama premjerila kratere Sarajeva,

u vozačkom sjedištu prešla Slovensku granicu

i u dvokrilcu nadlijetala zaljev Betanzos.

Ja što sam se zaputila trajektom i pristala na obale Irske

i otoka Ometepe u jezeru Cocibolca;

ja koja nikad neću zaboraviti onaj dućan u Budimpešti,

ni polja pamuka dolje u Tesaliji,

ni noć kad sam navršila 17 u hotelu u Nici.

Moje sjećanje moći noge na Latvijskoj plaži Jurmala

i na šestoj aveniji osjeća se kao kod kuće.

Ja,

koja sam mogla poginuti u taksiju u Limi,

koja sam prošla žutilo sjajnih polja Pakruojisa

i prešla istu onu ulicu kao Margaret Mitchell u Atlanti.

Moji koraci mljeli su ružičaste pijeske Elafonisija,

prešli su ugao Brooklyna, Karlov most, ulicu Lavalle.

Ja koja sam prešla pustinju da bih dospjela do Essaouire,

što sam na sajli klizila s visina Mombacha,

koja neću zaboraviti noć kad sam spavala na ulici u Amsterdamu,

ostroški manastir ni kamenje Meteora.

Ja što sam naglas izgovorila ime nasred trga u Gentu,

koja sam jednom presjekla Bospor odjevena u obećanja,

koja poslije popodneva u Auschwitzu više nikada nisam bila ista.

Ja,

koja je vozila k istoku do nadomak Podgorice,

što se sklupčala na saonicama na glečeru Vatnajókull,

ja koja se nikada nisam osjetila toliko samom kao na rue de Sant Denis,

koja nikad neće kušati grožđe kao grožđe Korintsko.

Ja, što sam jednom brala,

jabuke iz Tolstojeva vrta

želim sad natrag kući:

utočište u A Coruñji

koje najviše volim,


točnije u tebi.

Sa hrvatskog preveo Marko Pogačar

HISTORIA DA TRANSFORMACIÓN

galego | Yolanda Castaño

Foi primeiro un trastorno
unha lesiva abstinencia de nena eramos pobres e non tiña nin aquilo
raquítica de min depauperada antes de eu amargor carente unha
parábola de complexos unha síndrome unha pantasma
(Aciago a partes iguais botalo en falla ou lamentalo)
Arrecife de sombra que rompe os meus colares.
Foi primeiro unha branquia evasiva que
non me quixo facer feliz tocándome co seu sopro
son a cara máis común do patio do colexio
a faciana eslamiada que nada en nada sementa
telo ou non o tes renuncia afaite traga iso
corvos toldando nubes unha condena de frío eterno
unha paciente galerna unha privada privación
(nena de colexio de monxas que fun saen todas
anoréxicas ou lesbianas a
letra entra con sangue nos cóbados nas cabezas nas
conciencias ou nas conas).
Pechei os ollos e desexei con todas as miñas forzas
lograr dunha vez por todas converterme na que era.

Pero a beleza corrompe. A beleza corrompe.
Arrecife de sombra que gasta os meus colares.
Vence a madrugada e a gorxa contén un presaxio.
Pobre parviña!, obsesionácheste con cubrir con aspas en vez de
co seu contido.
Foi un lento e vertixinoso agromar de flores en inverno
Os ríos saltaban cara atrás e resolvíanse en fervenzas rosas
borboletas e caracois nacéronme nos cabelos
O sorriso dos meus peitos deu combustible aos aeroplanos
A beleza corrompe
A beleza corrompe
A tersura do meu ventre escoltaba á primavera
desbordaron as buguinas nas miñas mans tan miúdas
o meu afago máis alto beliscou o meu ventrículo
e xa non souben qué facer con tanta luz en tanta sombra.

Dixéronme: “a túa propia arma será o teu propio castigo”
cuspíronme na cara as miñas propias virtudes neste
clube non admiten a rapazas cos beizos pintados de vermello
un maremoto sucio unha usura de perversión que
non pode ter que ver coa miña máscara de pestanas os
ratos subiron ao meu cuarto enluxaron os caixóns da roupa branca
litros de ferralla alcatrán axexo ás agachadas litros
de control litros de difamadores quilos de suspicacias levantadas
só coa tensión do arco das miñas cellas deberían maniatarte
adxudicarte unha estampa gris e borrarte os trazos con ácido
¿renunciar a ser eu para ser unha escritora?
demonizaron o esguío e lanzal do meu pescozo e o
xeito en que me nace o cabelo na parte baixa da caluga neste
clube non admiten a rapazas tan ben adobiadas
Desconfiamos do estío
A beleza corrompe.
Mira ben se che compensa todo isto.

© Yolanda Castaño
from: Profundidade de campo
Espiral Maior: La Coruña, 2007
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin, 2015

PRIČA O PREOBRAŽAJU

croata

Prvo je bio poremećaj
štetna apstinencija bili smo siromašni nisam imala ni to
rahitična ja beznadna ja prazna gorčina
parabola kompleksa sindrom duh
(Jednako tragično imati i oplakivati je)
sjenovit greben što mi lomi ogrlice.
Prije svega bila je neuhvatljiva škrga koja
me ne bi usrećila dodirujući me svojim dahom
ja sam najjednostavnije lice na školskom igralištu
nezanimljiv izraz koji ne sije ništa
imaš je ili nemaš odustani navikni se progutaj
vrane zastiru oblake osuda na vječnu hladnoću
strpljiva oluja privatna uskrata
(Bila sam samostanska djevojka sve one završe
anoreksične ili lezbijke batina je iz
raja sišla na laktove glave
pičke i savjesti).
Sklopila sam oči i divlje poželjela
da jednom i zauvijek postanem što sam bila.

Ali ljepota kvari. Ljepota kvari.
Sjenovit greben koji mi troši ogrlice.
Jutro osvaja i grlo sadrži slutnju.
Glupava mala stvari! bila si opsjednuta formom
umjesto sadržajem.
Bilo je polagano vrtoglavo cvjetanje cvijeća zimi
rijeke su poskočile pretvorene u ružičaste vodopade
leptiri i puževi rođeni su u mojoj kosi
smijeh mojih grudiju napajao je gorivom avione
ljepota kvari
ljepota kvari
mekoća mog trbuha dopratila je proljeće
ljušture školjaka poplavile su u mojim malenim rukama
najljepši kompliment uštipnuo mi je klijetku
nisam više znala što sa toliko svjetla u toliko mnogo sjene.

Kažu da će tvoje oružje biti i tvoja kazna
bacaju mi vrline u lice ovaj
klub ne pripušta djevojke s crveno bojenim usnama
prljavi potres perverzno kamatarenje koje
ne mora imati ništa s mojom maskarom
miševi su gore u mojoj sobi ispreturali ladice s rubljem
litre željezarije katran uhođenje litre
kontrole litre linije kile sumnji podignutih
tek nabranim lukom mojih obrva trebao bi biti vezan
pretvoren u sivu pojavu tvoji obrisi zbrisani kiselinom
da prestanem biti ja da bih postala piscem?
demonizirali su moj dugi i tanki vrat to što
mi kosa nisko na njemu izbija ovaj
klub ne pripušta tako sređene djevojke
Ne vjerujemo ljetu
Ljepota kvari.
Dobro razmisli je li sve to tog vrijedno.

Sa hrvatskog preveo Marko Pogačar

Devrimler Arasındaki Benzerlikler

turco | Efe Duyan

devrimler de
büyük planlar gibi
uzun uzun düşünmeye gelmiyor

bir trenin dakikliği gibi
insana huzur veriyor
ve bir kere hareket etti mi dönüp bakmıyor

intihar gibi
her denemede
hayatla aramızda adlandıramadığım bir bağ kuruyor

yakın bir arkadaş gibi
kendi kusurlarımızı da örtmeye yarıyor

sevinçten çığlık atan bir bebek gibi
asla yorulmuyor

benim gibi
aslında kalabalıklardan pek hoşlanmıyor

hepimiz gibi
herkesin iyiliği için yapıyorum bunu derken yalan söylüyor

tüm tanrılar gibi
dünyayı birkaç günde yeniden yaratacağından emin

ilişkiler gibi
birden kölesi olursunuz

kadınlar gibi
ancak anladığınızı sanabilirsiniz

sevgililer gibi
sonuçta üzerler adamı

yine de platonik aşklar gibi
çok güzeldirler

© Efe Duyan

Sličnosti Među Revolucijama

croata

ni revolucije
kao ni veliki planovi
ne planiraju se pomno

kao vlakovi koji pristižu u zakazano vrijeme
umiruju ljude
i ne osvrću se iza sebe jednom kad krenu

kao samoubojstva
u svakom pokušaju
uspostavljaju neizrecivu vezu između života i nas

kao drag prijatelj
trude se prikriti i naše nedostatke

kao dijete koje vrišti od radosti
ne umaraju se nikada

kao ni ja
ne vole gužve zapravo

kao svi mi
lažu kad kažu da to čine za dobrobit drugih

kao svi bogovi
uvjerene su da će iznova stvoriti svijet za nekoliko dana

kao veze su
odjednom postanete njihov rob

kao žene su
možete samo misliti da ih razumijete

kao partneri su
na kraju vas razočaraju

a opet
kao platonske ljubavi
prelijepe su

Prijevod: Marko Pogačar

Sana Bakmak

turco | Efe Duyan

ters çevirip kaçtığında küçük kız
gökyüzünü ilk kez görür kaplumbağa

© Efe Duyan
from: TAKAS’TAN
Audio production: Efe Duyan / EDISAM - Turkish Literature and Science Writers Union

Gledajući tebe

croata

Kada je djevojcıca okrene naopako ı ode
Kornjača po prvi put vidi nebo

Prijevod: Marko Pogačar

Çağrı Merkezi

turco | Efe Duyan

hoş geldiniz
okul arkadaşlarınızla tanıştığınız güne dönmek için
lütfen uğurlu sayınızı tuşlayınız
bahçede yorulmaksınız koşturduğunuz zamanlar için
rastgele tüm rakamlara basınız
kamyoncu lokantalarının buharlı camekânları için
ailecek çıkılmış son yaz tatilinin yılını kodlayınız

herkesin vardır çok utandığı anlar
tuttuğunuz rakamı kimseye söylemeyiniz
üniversite çimlerinde çay ve poğaçalı kahvaltılar için
hemen ahizeyi bırakıp balkona çıkınız
zamanın apar topar geçmesinden şikâyetçiyseniz
lütfen tüm gücünüzle sıfıra bastırınız
dedenizi tam hatırlamadığınızı fark ettiyseniz
aynaya bakın lütfen

sahafların tozlu kitap kokusu için
okuma yazma bilmeyen bir işçinin
adındaki üçüncü harfi söyleyiniz
yırtık pırtık elbiseleriyle ölü bulunmuş mahalle terziniz için
lütfen bekleyiniz

uykunuzdaki kadının
boynuna dokunduğunuz o sonrası bilinmez an için
biip sesinden sonra
arka arkaya aynı sayıya basınız

terk edildiğinizin ertesi günü
deftere yüz kere bir daha âşık olmayacağım yazınız

biiip

© EfeDuyan
from: Tek Şiirlik Aşklar
Audio production: Efe Duyan / EDISAM - Turkish Literature and Science Writers Union

Call Centar

croata

dobro došli
za povratak u dan kad ste upoznali svoje školske prijatelje
molimo okrenite vaš sretan broj
za vremena kad ste neumorno trčkarali dvorištem
nasumično pritisnite sve brojke
za zamagljene izloge odmarališta za kamiondžije
birajte godinu posljednjeg obiteljskog ljetovanja

postoje trenuci kojih se svi srame
ne možete nikomu reći brojeve koje ste za njih okrenuli
za čaj i pecivo koju ste doručkovali na travnjaku kraj fakulteta
smjesta odložite slušalicu i izađite na balkon

smeta li vas što vrijeme leti
molimo vas da svom silom pritisnete nulu
ne sjećate li se točno svog djeda
pogledajte se u ogledalo

za miris prašnjavih knjiga iz antikvarijata
za nepismenog radnika
izgovorite treće slovo vašeg imena
za vašeg krojača iz kvarta koji je pronađen mrtav u poderanoj odjeći
molimo pričekajte

za onaj poslije nepredvidivi trenutak
kad ste dotaknuli vrat žene u snu
nakon signala biip
okrenite isti broj zaredom

za sljedeći dan kad vas je ostavila
napišite sto puta u bilježnicu više se neću zaljubiti

biip

Translation: Marko Pogacar

Birbirimize

turco | Efe Duyan

doğru ucundan çekildiğinde
          kolayca açılan gemici düğümleriyle aslında
sıçrayan mikroplarla belki

bazen akoru bozulmuş bir piyanoda
      allegro ma non troppo
bazen bir uçurumun kenarından
      dibine doğru son süratle

deterjan kokan renkli çamaşır ipleriyle
     bizim mahalleden fazla uzaklaşmadan
yer değiştiren kıtalar gibi
    her yıl ufak mesafeler katederek

siyah bir ilkokul önlüğünün yaka düğmesiyle
   bak ne kadar zamandır
derilerini değiştiren iki yılan gibi
   her mevsim yeniden

bir okyanusun dibindeki
   karanlıkta merakla
sabah kahvesi gibi
   biraz da alışkanlıktan

parmağına akmış japon
   yapıştırıcısıyla sımsıkı
yoksa bir pazar sabahı
    rahatlığıyla mı

köşedeki çingenenin sümbülleri sardığı
   alüminyum folyoyla özel günlerde
bir serum hortumuyla
   acil durumlar için

hidrojen ve oksijen atomlarının
   mütevazı hareketleriyle
yeni bulunmuş bir gezegende
   yaşam olma ihtimaline şaşarak

bir terazinin
   eşit kollarıyla
ama denge falan istemediğimizi
   umursamadan

asla evcilleşmeyen
   hayvanların boynuzlarıyla
susmak bilmeyen
   cırcır böceklerinin uykusunda

bir tilkinin
   aldığı sincap kokusuyla
ve bir sincabın
   duyduğu adımlarıyla tilkinin

her an bir bomba
   patlayabilir korkusunu
kahve için süt kalmayabilir
   endişesiyle karıştırarak

bir mezar taşıyla
   mezar taşını özenle yıkayan biri gibi
ne olursa olsun

kim bilir bir devrimi karşı devrime dönüşürken
   birlikte izlediğimiz için belki

inancımızı idareli kullanıp
   susuzluktan ölmemek için

bağlanmaktan
   korkarak

derimin derine
   sürtünürken çıkardığı sesle

sabrımızda biriken laktik asiti
   güneşte kurutup

kendi tuttuğumuz
   kukla ipleriyle

birbirimize
   senle ben

© Efe Duyan
Audio production: Efe Duyan / EDISAM - Turkish Literature and Science Writers Union

Jedno Drugomu

croata

s mornarskim čvorovima, zapravo
koji se s lakoćom otpetljavaju povuku li se s ispravne strane
s raspršenim bacilima, možda

katkad u raštimanom klaviru
allegro ma non troppo
katkad u punoj brzini
s ruba litice u sunovrat

s užadi za šareno rublje koje miriše po deterdžentu
ne odmičući previše od naše ulice
kao kontinenti koji se pomiču
pomalo svake godine

s dugmetom na kragni školske uniforme
gle koliko je vremena prošlo
kao dvije zmije koje presvlače kožu
svako godišnje doba iznova

sa znatiželjom u tami
na dnu oceana
kao jutarnja kava
pomalo iz rutine

sa superljepilom,
koje kapne na tvoj prst, kompaktno
ili s lakoćom
nedjeljnog jutra

za posebne dane s aluminijskom folijom
u koju je ciganka s ugla zamotala zumbule
s cjevčicom za infuziju
za hitna stanja

s diskretnim kretanjima
atoma vodika i kisika
na tek otkrivenom planetu
čudeći se mogućnosti postojanja života

s vagom jednakih krakova
koju ipak ne želimo uravnotežiti
nemarno
s rogovima životinje
koja se nikako ne može pripitomiti
u snu cvrčka
koji se nikako ne gasi


s mirisom vjeverice
koju nanjuši lisica
i s koracima lisice
koje osluhne vjeverica


miješajući strah od bombe
koja bi mogla eksplodirati svaki čas
sa zebnjom
da bi moglo nestati mlijeka za kavu

s nadgrobnim spomenikom
kao netko tko nadgrobni spomenik riba pažljivo
za svaki slučaj

tko zna, možda je zato što smo skupa gledali
kako se revolucija pretvara u kontrarevoluciju

štedjeli svoja uvjerenja
da ne pomremo od žeđi

u strahu
od vezanja

sa zvukom trljanja
moje kože o tvoju

mliječnu kiselinu koja se nakuplja u našem strpljenju
na suncu sušimo

i s lutkama od konca
koje držimo

jedno drugomu
ti i ja

Translation: Marko Pogacar

I Do Not Want Rain for Rain

inglês | Ryan Van Winkle

I have known summers
where rain would come cool
as the underside of a pillow. Worms
would leave dusty chambers
and crawl pavement

in a way
we never understood.
We'd pop them on our bikes and
afterwards flick sun-dried skins
against each other.

So, I do not
want rain, for rain
no longer brings the secret
squeak of our shed,
dusty smells

of tomatoes
before they're washed.
Some afternoons the sand would be rain
and wouldn't burn as we placed
our prints,

saw them shrink.
Dad would find a game to quiet us
as the smell of steam seeped into our house.
It was how the trains might have smelled
before oil and electricity,

the smell of a kettle
left boiling: bitter and almost clean.
Indoors was all cardboard and closets
and the sun was not missed
like a brother

who calls to say, “Rain,
I forgive you for holding me
under grey water.” I was not always old
and stupid and mean. I was born
innocent. But the sun

made me brutal.
I enjoyed metal handles turned to stove-tops.
When a seat belt burnt my brother on his little hip
he cried so bad we were late for my store.
So I punched him

where he was pink
and he fell on the black, sun-burned tar,
cried till he was told to quit, given an ice-cream
that dripped down his liberty arm.
And now the rain comes daily

like newspapers
Sunday thick. Not like
a child we welcome home
nor someone dead
whom I welcome

in good dreams
my grandfather takes
my hand, says I am forgiven
for getting to his hospital late,
for the way I speak

to my mother,
for living while he is dead.
And I say thank you and he says to enjoy the rain
while I can. And because he says it, I try.
For when I was a child,

before rain was just rain
or even God damned rain, Grandpa was at
the ice-cream bells, calling, “Quick, come quick
before it melts.” The grey cloud hanging
in the west pressing closer, pregnant
all over again with rain.

© Ryan van Winkle
from: The Good Dark
London: Penned in the Margins, 2015
Audio production: Ryan van Winkle & Colin Fraser (Culture Laser productions)

NE ŽELIM KIŠU ZBOG KIŠE

croata

Pamtim ljeta u kojima
kiša dolazi hladna
kao suprotna strana jastuka. Crvi
napuštaju prašne komore i
pužu pločnikom

onako
kako nikada nismo naučili.
Gnječili smo ih našim biciklima a
poslije udara sunce je
pržilo kože jednu uz drugu.

Tako ne želim
kišu zbog kiše
– onu koja ne nosi tajne
škripanje naše šupe,
prašnjavi miris

rajčica
prije nego su oprane.
Nekih popodneva pijesak bi bio mokar
od kiše i ne bi gorio pod
našim smežuranim

stopalima.
Otac bi smislio igru da nas ušutka
dok miris pare sipi u našu kuću.
Onako kako su vlakovi mogli mirisati
prije nafte i struje,

miris zaboravljenog
čajnika koji vrije, gorak i gotovo čist.
U kući karton, kutije i ormari,
i sunce nam nije nedostajalo
kao brat

koji zove da kaže: 'Kišo, opraštam ti
što si me zadržala pod
sivom vodom.' Nisam oduvijek
bio star, glup i zao. Rođen sam
nevin. No sunce

me je učinilo brutalnim.
Volio sam metalne ručice pretvorene u plamenike.
Kada bi pojas pržio bratov maleni bok plakao je
toliko snažno da smo kasnili u trgovinu,
udario sam ga

gdje je već bio rumen
i on je pao na crn, suncem užaren katran,
plačući dok mu nije naređeno da šuti i sladoled se
stao cijediti njegovom uspravnom rukom.
A sada kiša dolazi svakodnevno,

kao novine.
Nedjeljno opsežne. Ne kao dijete
dobrodošlo po povratku,
ni netko mrtav
koga dočekujem.
U lijepim snovima

djed uzima moju ruku,
kaže da mi je oprošteno
što sam zakasnio njemu u bolnicu,
za način na koji

razgovaram s majkom,
što živim dok je on mrtav.
I ja kažem hvala ti a on kaže da uživam u kiši
dok mogu, i samo zbog njega pokušavam, kao
u djetinjstvu,

prije nego je kiša bila tek kiša
ili čak ona prokleta kiša i djed je
stajao kod sladoledara vičući: 'Brzo, dođi brzo,
prije nego se otopi.' Prije no sivi oblak koji
visi nad zapadom dopluta bliže i
sjeti se kišiti.

Prijevod: Marko Pogačar

The Flood

inglês | Ryan Van Winkle

Furniture, photos,
petals floating in water.

It was spring and the river
bloomed and rose.

© Ryan van Winkle
from: Tomorrow, We Will Live Here
London: Salt Publishing, 2010
Audio production: Ryan van Winkle & Colin Fraser (Culture Laser productions)

POPLAVA

croata

Namještaj, fotografije,
latice plutaju površinom.

Bilo je proljeće i rijeka je
pupala i cvala.

Prijevod: Marko Pogačar