Hadžem Hajdarević
Slikareva ratna ljubav
Dok stubama slazi, ovlaš dlanom mâzi
ogradu hladniju od zmijine kože.
Ćuti da sve može i da kućni vrazi
nisu kadri da se s njenom ćudi glože.
Prošetat će stazom koja vodi k moru,
izmišljenom ili stvarnom – sve je isto...
Dat će kosu čistom vjetru da, uz goru,
razvihori miris... Sve te trene kistom
povezat će slikar čija ruka istom
vuče nit svjetlosti niz stube... na vrata...
Kad sijevnu, ko vazda, svojim nožnim listom
i koraknu u dan pun prhkoga zlata,
cio dan, pod kistom, snažno je zablisto
– kao da je sišla s tisućega kata...