Zvonko Maković
Mimo
Mimo
Otvorio sam vrata i, zastavši na pragu,
opazio kako svoje male pomake
doživljavam kao nešto savršeno klisko,
nešto lišeno odluka, lišeno pristajanja.
Vani je protjecalo vrijeme
koje sam sasvim jasno prepoznavao
kao gomilice dogadaja,
nečeg meni stranog,
nepoznatog i nedohvatljivog.
Ali isto tako i nepriželjkivanog.
Viđeno sam prisvajao tek u odbljescima:
bez prohtjeva.
Odbljescima upućenim nekom drugom koji
bi trebao biti ja,
ali to nikako ne može
niti to želi.
Nedefinirana svijest o vlastitoj praznini
pojavljivala se puna samodopadnosti.
Ono ispred, ono što se jasno moglo vidjeti
s mojeg praga, bila je tek neželjena daljina,
drugi pol jednog istog vremena koje
protječe zastajkujući.
Jedan kratak trzaj dovoljan je da
glatka opna stvarnog naprsne,
a iz finih pukotina da nahrupi strah –
taj jedini pravi osjećaj koji povezuje
viđeno s onim koji vidi.
Ali ne: nastoji se zadržati mir,
nastoji se ne remetiti tako dobro
iskonstruiran odnos pun dubokog nepripadanja.
Okrećem se i ne vidim nikoga iza sebe
kome bi bile upućene ljeskave krhotine
koje mi prolaze kroz oči.
Netko pokazuje rukom
na nekog tko prolazi.
Netko se zaustavlja u želji da se
nekome obrati i, kad to ne uspije,
svom licu nametne izraz priglupe komičnosti.
Netko, tko samo poskakuje u mjestu,
zaklonjen je slučajnom utjehom.
Netko, potpuno slučajan,
potpuno slučajno otkrije davno prikriveni prezir.
Iz nijemog čudenja polako izbija
zbunjenost.
To prije svega.
Zatim – neočekivana radost
što se može stvarno lučiti od izmišljotina.
Zatim sumnja u ispravnost takvog kategoriziranja.
Zatim opet panična bojazan
da je sve ipak nedokučivo.
Onda mirenje,
onda tupo predavanje,
onda se opna iznova skrućuje i stvari postaju
daleke, daleke...
Dvije zone nalik magnetskim poljima
bez snage privlačenja;
dva svijeta koja čak niti ne protuslove.
Dva bića koja su odavno
iskusila vlastitu prolaznost.
Dva dogadaja
koja se uvijek opredjeljuju za poziciju mimo.
Ni povrh, ni nasuprot.
Baš tako: biti na poziciji mimo.
“Baš tako: biti na poziciji mimo” –
To nije iznova napisana rečenica.
To nije rečenica.
To je biti mimo svega napisanog.
To je biti i nesvjesno netko nepoznat
i sebi i drugima.
To je rečenica nekoć napisana.
To je samo rečenica.
I to je, i to bi bilo, možda,
tek ono što se navikava razlikovati.
Izdvojeno – u okviru vrata.
Izdvojeno – na ulici koja se vidi s vrata.
Usredsređeno na svoje male sakupljačke strasti
koje netko imenuje stvarima
što teku kroz vrijeme.
Stvarima koje bi se mogle mimoići.
Stvarima koje se polako tope,
koje se bez sjećanja uvlače u riječi.
U riječi pune mirnog pribojavanja.