CLARETTA

ihr rosa Telefon mit der extra langen Leitung
auf dem Serviertisch, damit sie besser warten
kann auf ihn, oder, stundenlang, im Zodiakal

zimmer des Palazzo Venezia, bis er kommt, für
ein paar Minuten, Quickfick oder Geige spielen;
mit ihm Chopin hören, Gedichte lesen. Er, Sohn

eines Schmieds, gewaltsamster Leser Mörikes:
Ja, das ist alles, was uns bleibt, zu Rahn. Fand
ihn mit dem Band, leergeräumter Schreibtisch;

streute gerne deutsche Wörter ein, wenn er keine
Entsprechung finden mochte: spurlos, immer mehr
verschwanden so. Hat Klopstocks Messias über

setzt, Übung für ganz schwere Finger, hat die
Pontinischen Sümpfe trockengelegt, als ein
cholerischer Halbgott, bevor er der deutschen

Sprache gänzlich erlag. Sprach Deutsch, wenn er
mit Hitler konferierte, der sandte ihm in der Kiste
den Gesammelten Nietzsche, Goldschnitt, blaues

Saffianleder: all sein Hab und Gut als Gefangener
auf dem Gran Sasso. Dolmetschte gar bei Besprechungen,
so weit kam’s, musste aber nachlesen, was genau

besprochen wurde, in den Protokollen. You’re
the top. You’re Mussolini
, sang Cole Porter in
seiner Glanzzeit, aber nun ist das nur noch einer,

alt und krank. Der Duce des Führers ist nicht mehr,
den Rest stellen die Deutschen auf in Salò;
auf der Via Nomentana lagen die Partei

abzeichen wie ein goldglänzender Teppich, und
die gelben Fluten des Tiber schwemmten Hunderte
von weggeworfenen Uniformen dem Meer zu –

die hinzurichtenden Verschwörer, der Ducellino ...
Als Faschistenführer ein Wrack, hält durch ...
wurde er denn ... „geliebt“, „als Mensch“? All

die Filme, die da laufen, zehnmal heftiger als sonst.
Ho preferito così – Claretta Petacci in: Die
Rolle ihres Lebens
, lässt sich nicht mehr abziehen

von ihrer Haut, ist ganz und gar letzte Geliebte;
und als sie ihm nachreiste, gab sie sich hin,
der Legende, wunschlos, was nähere Umstände

anging, zu allem bereit, so wie ein guter Faschist,
ein guter Partisan. Der Showdown bei Dongo.
Bekommt „so jemand“ den Tod, den er „verdient“?

Manche verdienen Geld, manche verdienen sich
ihren Tod, zahlen sich ein im Unmaß;
barbarisch, so ein Hundert-Mann-Tod, für ihn

und Claretta Petacci. Zuerst in die gewöhnlichste
Gewöhnlichkeit abfahrende Achterbahn, bevor
sie hochschnellt in ein Gleißen, das nicht

vorgesehen ist. Läppische, beiläufige Festnahme
im Konvoi, apathisch geworden, hat sich gerade
noch eine deutsche Uniform übergestreift, geht

einfach mit, sitzt da, vor irgendwem. Irgendwo
in der Pampa lässt er aus sich Der unsichtbare Mann
machen: Kopf in eine feste Hülle von Verbandsstoff

gewickelt, Mund und Augen als drei schwarze
Schlitze inmitten eines Knäuels weißer Watte.

In der Zöllnerkaserne; in der abgelegenen Berghütte.

Er, mit diesem monströs verbundenen Kopf,
Claretta mit hohen Absätzen, im Regen da hinauf.
Man sagt: ihre einzige gemeinsame Nacht, bei

diesen Bauersleuten, Feld der Resistenza, nicht besonders
bewacht, die hielten sie für ganz nette Leutchen.
Nur die Wimperntusche fiel auf, und dass sie ins Kissen

geweint hatte, bevor man sie durch die Gegend fuhr,
bis man einen Platz fand, geeignet zum Abknallen.
Das war ihr erster Tod. Dann ging es weiter. Auf

geladene Leichen, auf den Lastwagen aus Dongo,
mit weiteren, nach Mailand; die kahlgeschorenen
Faschistinnen, denen man mit roter Farbe Hammer

und Sichel auf die Stirn malte, Piazzale Loreto.
Dort ausgelegt auf dem Boden, jetzt durfte jeder mal:
spucken, treten, draufsetzen und pissen. Rache, oder

dafür, ihn vergöttert zu haben, geträumt, er erschiene
plötzlich im kleinen Leben und höbe es hoch, mit
seinem Fick, seinem Händedruck, Zeilen von seiner Hand,

in die jetzt einer ein Zepter hineinlegt, verhöhnt wie
der Judenkönig, ist er jetzt, in der allerletzten Minute nach
der allerletzten, den schon etwas breiigen Kopf auf dem Schoß

von Claretta Petacci, ihre lichtblaue Unterwäsche;
auch Partisan, denn dieser Platz ist für 15
von Deutschen Erschossene, wird nun mit den Füßen,

ist Petrus, einer, der nicht mehr er ist, wird
mit den Füßen an den Querträger
dieser ausgebrannten Tankstelle gehängt,

daneben Claretta, ihr an den Knien vom
Partisanengürtel zusammengehaltener Rock,
und die Gerarchen. Was für eine


bibel

                                                          schlimme


Gnade.

© Frankfurter Verlagsanstalt, 2008
Extrait de: Buch Vier. Gedichte
Frankfurt am Main : Frankfurter Verlagsanstalt, 2008
Production audio: Literaturwerkstatt Berlin, 2012

CLARETTA

njezin ružičasti telefon s posebno dugačkom
žicom na servirnom stoliću, kako bi ga mogla
čekati bolje, ili satima, u zodijakalnoj

sobi Palače Venecija, dok ne dođe na
par minuta, na brzu ševu ili sviranje violine;
slušati s njime Chopina, čitati pjesme. On, sin

kovača, nasilan čitatelj Mörikea:
Da, to je sve što nam preostaje, reče Rahnu.
Zatekao ga je s trakom, ispražnjen pisaći stol;

rado je ubacivao njemačke riječi, kad
ne bi pronašao ništa odgovarajuće: bez traga, sve
ih je više tako nestajalo. Preveo Klopstockova

Mesiju, vježba za sasvim teške prste, isušio
Pontinske močvare, kao
kolerični polubog, prije nego što je u potpunosti

podlegao njemačkom jeziku. Govorio je njemački
kad je konferirao s Hitlerom, a taj mu je u kutiji
poslao sabranog Nietzschea, zlatni rub, plava

saffian-koža: sav imetak zatočenika na
Gran Sassu. Prevodio je čak i na sastancima,
dotle je došlo, ali morao je čitati iz protokola o

čemu se točno govorilo. You´re
the top. You´re Mussolini
, pjevao je Cole Porter u
doba njegove veličine, ali sad je preostao tek jedan

starac i bolesnik. Führerov duce više ne postoji,
ostatak su Nijemci postavili u Salu;
na Via Nomentani ležale su stranačke

značke poput sjajnog zlatnog saga, a
žuti je Tiber stotine odbačenih
uniformi nosio prema moru
  –

zavjerenici koje je valjalo smaknuti, Ducellino ...
Kao vođa fašista olupina, on izdržava...
zar su ga... “voljeli”, “kao čovjeka”? Svi ti

Filmovi, što ih puštaju, deset puta žešće nego inače.
Ho preferito così  –  Claretta Petacci u:
uloga njena života ne da joj se više svući

s kože, ona je u cijelosti posljednja ljubavnica,
a kad je putovala za njim, podala mu se, u
legendi, bez želje u pogledu pobližih

okolnosti, spremna na sve, poput dobra fašista,
dobra partizana. Obračun kod Donga.
Zar “netko takav” dobiva smrt koju “zaslužuje”?

Neki služe novac, neki će zaslužiti
vlastitu smrt, uplaćivati se neizmjerno. Zajedno
uplaćeni, protivnici, još teži su

ovisnici sjajna pogleda; takva smrt za stotinu
ljudi bit će barbarska za njega i Clarettu Petacci.
Prvo vrtoglav vlak koji se sjurio u najobičniju običnost,

prije no što će pojuriti uvis u
blještavilo, koje nije bilo predviđeno. Traljavo,
usputno uhićenje u konvoju, postao je

apatičan, taman si je još navukao njemačku
uniformu, jednostavno pošao s njima, sjeo
pred bilo koga. Negdje u Pampi daje

da se od njega napravi Nevidljiv čovjek: glave
zamotane u čvrstu ljusku od zavoja,
usta i oči kao tri crna proreza nasred

klupka bijele vate. U cariničkoj
vojarni; u zabitoj planinskoj kolibi. On, s
tom monstruozno zavijenom glavom, Claretta s

visokim petama, uspinju se po kiši. Kaže se:
njihova jedina zajednička noć, kod tih
seljaka, polje Resistenze, nije osobito

čuvano, smatrali su ih sasvim dragim ljudima.
U oči je upadala samo maskara, koju je
isplakala u jastuk, prije nego što su ih vozili uokolo,

dok nisu pronašli mjesto pogodno da ih upucaju.
Bila je to njihova prva smrt. Onda su nastavili. Na
tovareni leševi na kamionu iz Donga,

s drugima, u smjeru Milana, fašistkinje obrijanih
glava, kojima su crvenom bojom crtali
srpove i čekiće na čelima
, Piazzale Loreto.

Izloženi na tlu, tad ih je svatko smio bar jednom:
pljunuti, gaziti, sjesti na njih i pišati. Osveta,
ili zato što su ga obožavali, sanjali da

se iznenada pojavio u njihovim malim životima i
uzdigao ih svojim jebanjem, stiskom ruke,
recima ispisanim vlastitom rukom u koju jedan sad

stavlja žezlo, ismijan poput židovskog kralja,
u najzadnjoj minuti nakon najzadnje, glave
već pomalo kašaste u krilu

Clarette Petacci, njeno svijetloplavo donje rublje;
on je sad i partizan, jer taj je trg za 15
što su ih strijeljali Nijemci, sad ga vješaju za noge,

sad je Petar, Petar na Via Appiji Antici,
u visini Fosse Ardeatine; čovjeka koji više ne postoji
sad vješaju za noge o prečku te sa

gorjele benzinske crpke, pokraj Clarette, njena
suknja, što je partizanski remen drži stisnutu
na koljenima, kraj njih hijerarsi, kakve li

biblijski

strašne

milosti.

preveo: Boris Perić
Knjiga četiri/Buch Vier. Pjesme/Gedichte (dt./kroat.).
Durieux/Hrvatski P.E.N. centar, Zagreb 2009