Dagmar Schruf
Translator
on Lyrikline: 2 poems translated
from: croate to: allemand
Original
Translation
imati tako malo tijelo...
croate | Olja Savičević Ivančević
imati tako malo tijelo, ponekad je praktično. i ladica može poslužiti kao sklonište. svugdje možeš spremati takvo tijelo.
u ormaru ga stavi u očev džep i pronaći ćeš ljute bombone i mrve duhana ili se popni uz svileni rukav i ostani u mekoći haljine, u oporosti znoja i parfema dok se ne začuje: ručak!
ukradi jednu kuglicu naftalina.
dvije naguraj u nosnice ormarskom patuljku koji ti pipa pupak.
so einen kleinen körper zu haben...
allemand
so einen kleinen körper zu haben, ist manchmal praktisch. selbst eine schublade kann als versteck dienen. überall kannst du so einen körper verstauen.
steck ihn im schrank in vaters tasche und du findest scharfe bonbons und tabakkrümel oder kletter am seidigen ärmel hinauf und bleib im weichen des kleides, im herben von schweiß und parfüm bis du hörst: essen!
klau dir eine kugel naphtalin
zwei steckst du dem schrankzwerg, der dir in den nabel piekt, in die nasenlöcher.
živi li u parku vitturi...
croate | Olja Savičević Ivančević
živi li u parku vitturi još uvijek onaj ćuk?
prije sna, pjevala sam sestri. mislila sam da to dobro radim, vikala sam i vjetar je kotrljao moj glas preko šahti niz usku ulicu.
kasnije bih još dugo gledala u čudan reljef štukature na plafonu. a onda bi se javio taj ćuk. njegova ću pune samoću, a tišine među njima nadijevaju jezu.
tajan kao noć u parku. tajan kao staro groblje u parku. iz duplje neke pinije koja nestvarno visoko čuva naprsle šiške pune naše čežnje.
crkveno zvono, pa ćuk, pa zvono. i ponekad, nad pinijama, nisko proleti avion. to je noćni let za mjesec. s tim zvukom slijećem u san.
lebt im vitturipark wohl immer noch...
allemand
lebt im vitturipark wohl immer noch das käuzchen?
vor dem einschlafen sang ich meiner schwester vor. Ich fand, ich mache
das gut, mit lauter stimme, die der wind durchs kellerfenster kullert, die schmale straße hinab.
danach sehe ich noch lange auf das sonderbare stuckrelief an der decke. und dann ruft das käuzchen. Sein schuhu voll einsamkeit, und die stille dazwischen mit schauder gefüllt.
unheimlich wie die nacht im park. unheimlich wie der alte friedhof im park. aus der baumhöhle einer pinie die unwirklich hoch oben aufgeplatzte zapfen verwahrt, gefüllt mit unserem sehnen.
die kirchenglocke, dann das käuzchen, dann die glocke, und manchmal fliegt tief, über den pinien, ein flugzeug vorbei. das ist der nachtflug zum mond. mit dem geräusch gleite ich in den schlaf.